U božićno doba prošle godine, u Histrionskome domu smještenom u najduljoj zagrebačkoj ulici Ilici, otvorena je izložba „Viteških 50 godina“. Riječ je o foto šetnji, premda su izložena i odličja i brojne nagrade, kroz pet životnih desetljeća Zlatka Viteza čiji je život isprepleten glumom i politikom. Umjetnik je to koji svojom glumom, ali i bavljenjem politikom, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Uvijek je „talasao“, katkad i na svoju štetu. Dovoljno je samo prisjetiti se njegove usporedbe Hrvatskoga sabora s kokošinjcem…
– Nikica Valentić bio je premijer kada sam 1995. na Vijeću HRT-a, u kojemu sam bio predstavnik Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, a ne kao ministar, izrekao tu negdašnju Matoševu dosjetku o hrvatskom parlamentu kao kokošinjcu… – prisjeća se danas 68-godišnji Vitez. U srpnju 1975. utemeljio je Glumačku družinu Histrion u kojoj je umjetničko-organizacijski ravnatelj, glumac, redatelj i producent družine. Zaslužan je za uspješno kazališno ljeto Zagrepčana na Opatovini i za povratak publici omiljene Marije Jurić Zagorke na kazališne daske. Kad se umori od posla, otiđe u Hrvatsko zagorje, u stubički kraj, na brdo Kapelščak gdje se 1573. zbila posljednja borba Matije Gupca i njegovih puntara protiv feudalne vojske Franje Tahija. Tu Vitez već 18 godina ima vikendicu, voćnjak i vinograd, gdje voli okupljati glumačko društvo i krijepiti ga svojim vinom, popularnim “histriončekom“. Dolasku na Kapelščak ipak se najviše dvije vesele Zlatkove unučice, Ema i Ira.
Što smatrate svojim glumačkim početkom?
– Nakon što sam završio prvu godinu Akademije dramske umjetnosti, 1969. godine, dobio sam na Dubrovačkim ljetnim igrama malu ulogu u uspješnoj komediji „Ljubovnici“, nepoznatoga dubrovačkog autora iz 17. stoljeća. Režirao je Joško Juvančić, koji je tada i pedagoški djelovao na Akademiji. Naime, tada je šef Igara bio Kosta Spaić, ujedno i dekan Akademije, koji je uveo praksu da i mi studenti idemo na Igre. Imao sam malu ulogu ribara u kojoj sam i pjevao i plesao…, a tada sam potpisao i nekakav profesionalni ugovor. Stoga to smatram svojim početkom.
Jeste li ostvarili sve svoje profesionalne ambicije?
-Jesam, kako da ne! Odigrao sam stotinjak uloga, od kojih je 90 posto bilo naslovnih ili glavnih; ili u Dramskom kazalištu Gavella ili u Histrionima. Tako da sam zadovoljio svoj glumački, umjetnički ego. Uz to sam se bavio režijom, potpisujem ih četrdesetak, a neke su bile nagrađivane. Imam i nekoliko značajnih priznanja, među kojima i nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Zacijelo je ostalo i nekih neostvarenih uloga?
– Nekako se mislilo da sam trebao igrati Hamleta, u vrijeme kad su Hamleti dolazili iz drugih sredina. JĬrÍ Menzel je 1982. u Dubrovniku režirao Shakespearova danskog kraljevića i želio je da ga ja igram, no kako sam tijekom ljeta već bio orijentiran na Histrione, morao sam se zahvaliti. Histrione sam smatrao svojim poslanjem. Preko Histriona uspio sam učiniti što nikad nikome nije uspjelo, sagraditi svoje kazalište i to je kruna mojega rada s Histrionima. Eto, sad je prošlo dvanaest godina od otvaranja Histrionskoga doma u Ilici 90.
Jeste li zadovoljni poslovanjem Histriona?
– Svakome je teško i svatko se snalazi na svoj način. Ja tako već četrdeset i četiri godine, od 1975. Tijekom godine u Histrionskom domu napravimo tri do četiri manje predstave, a onda tijekom ljeta spektakl – na Opatovini. Puna dva mjeseca igramo velike predstave, zadnja je bila „Grička vještica“…
Histrioni su se donedavno jedini brinuli o kulturnom ljetu u Zagrebu?
– Nekad smo doista bili među rijetkima Sad već ima i drugih – Teatar EXIT igra svoje predstave na otvorenoj sceni Muzeja za umjetnost i obrt, tu je i Ljeto na Gornjem gradu, scena Amadeo, Ljeto u Maksimiru, pa Glazbene večeri na Griču… Zagrebačko kulturno ljeto sad je itekako živo. Mi smo najstariji, imamo svoju stalnu, odanu publiku, ali posebno mi je drago vidjeti mnogo mladih koji dolaze na naše predstave, jer to znači da je i budućnost Histriona osigurana.
Tekst: Željko Slunjski
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
