Milijuni ljudi svake godine jurišaju Barcelonom, gledajući iz svih mogućih perspektiva remek djela Antonija Gaudija, tog genija katalonskog modernizma. Dapače, plaćaju i (pre)skupe ulaznice da bi uživali u plodu njegovih arhitektonskih maštarija, među ostalim i bajkovitim dimnjacima.
Tko je jednom bio na Lastovu i prošetao (besplatno) kaletama istoimenog mjesta na najudaljenijem jadranskom naseljenom otoku, teško se može oteti dojmu da je Gaudi u nekom trenutku svog života bio na tom pučinskom škoju. Naravno, to je vjerojatno koliko i da među navijačima Reala ima Katalonaca, ali asocijacije su više nego jasne. Već vidim nekog turističkog vodiča kako će svojim gostima – bez naročitog pojma ni gdje se nalaze ni tko je taj čovjek kojeg mu spominju – objasniti da je Gaudi za ukrase krovova Case Mila ili palače Guell kao uzore uzeo baš lastovske dimnjake. Odnosno, da budemo precizniji, fumare…
Ako je Lastovo u predodžbama prosječnog poznavatelja hrvatskih otoka po ičemu poznato, onda su to baš tamošnji fumari, koji se na drevnim kućama javljaju u bezbrojnim varijacijama, pokazujući neobičnu želju nekadašnjih stanovnika da se kreativnim igrarijama na vlastitim krovovima izdvoje od susjeda. Naravno, Lastovo je i mnogo više. Taj otok s okolnih četrdesetak otočića i hridi čini jedan od posljednjih sačuvanih kutaka onoga što je Jadran nekad bio, i onoga kakvim ga pokušavamo “prodati” u našoj turističkoj ponudi. Već se ni za Vis ne može sasvim reći da je udaljena oaza, jer njegove uvale – uključujući i čarobnu Stinivu – opsjedaju plovila svih vrsta, posebno deseci glisera na svakodnevnim izletima iz Splita, Trogira, Hvara, Bola…
Lastovo je na radost čuvara prirode i žalost zaljubljenika u takve točke, jednostavno predaleko za masovniju eksploataciju. Putovanje trajektom višesatna je pustolovina, no kolikogod trajala na koncu se isplati, jer malo se gdje još može uživati u otočnom miru i tišini remećenim samo zvukom cvrčaka. Nije ni čudo da je tako – Lastovo nije samo geografski izolirano, takvo je desetljećima bilo i doslovno, zabranama nametnutim prisustvom ratne mornarice bivše nam države. I ne htijući, jugoslavenske su vojne vlasti sačuvale Lastovo onakvim kakvo je bilo stoljećima. Istina, uspjeli su i u koječemu lošem, poput strašne depopulacije koja je na Lastovu veća nego na mnogim našim otocima, uglavnom zbog te iste nametnute izolacije. Kronike govore da je 1652. na Lastovu bilo više od tisuću stanovnika, na kraju Drugog svjetskog rata stanovništvo je doseglo rekordnih 1800 stanovnika, a danas ih je samo oko 800…
Lastovo je zbog svega toga neotkriveni dragulj, mjesto na kojem se možete odmoriti kao malo gdje. Mjesto na kojem nema tutnjave techno partyja, ali ima šuma mora, odličnog vina, vrhunske ribe i netaknutih uvala. Nemojte tamo očekivati – taj je izraz posljednjih godina strašno u modi – “vibrantni noćni život”. Ima samo mira. Kako ga i ne bi bilo, kad se do Lastova trajektom i dalje vozi pet sati, često s presjedanjem u Veloj Luci, i po cijeni sedmodnevnog ljetovanja u nekom ograđenom resortu u Tunisu. Čak i katamaran na “brzoj liniji” do luke Ubli plovi više od tri sata. Ali isplati se, posebno ako ste na godišnji odmor krenuli zbog one druge riječi. Dimnjaci, ili fumari, s kojima smo počeli ovu priču posebna su dimenzija, i ponekad doista nude gaudijevsku imaginaciju. Umjesto golemih betonskih apartmanskih planina, na Lastovu će vam pogled privlačiti te graditeljske minijature, koje su obično onaj dio kuće koji ćete inače najteže primijetiti, jer mu je i namjena tako prozaična, da odvuče dim iz kakve stare peći ili ognjišta.
No, u Lastovu (jer fumari su specifičnost upravo toga mjesta s kojim otok dijeli ime), fumari su puno više. Nitko ne zna odakle su njihovi graditelji crpili inspiraciju, ali su se mještani očito nadmetali u maštovitosti, mnogo plemenitije nego su se recimo u toskanskom San Gimignanu nadmetali u gradnji visokih tornjeva koji nemaju nikakvu drugu funkciju osim da pokažu čiji je veći. Na taj način Lastovo – smješteno nad Lastovskim poljem – postaje uistinu jedinstveni spomenik arhitektonske kreativnosti.
Kažu da ne postoje dva jednaka u cijelom Lastovu, a pritom su izgledom ponekad uistinu daleko od bilo kojeg potencijalnog uzora na dalmatinskoj obali ili otocima, sve do asocijacija na minarete. Povjesničar umjetnosti Cvito Fisković, koji je istraživao lastovske fumare, tvrdi da su se u sadašnjem obliku pojavili u 18. stoljeću, a uzore im je našao na talijanskoj obali, u primorskim selima regije Apulije (Puglia). Kad na jedno mjesto naslažete svo bogatstvo lastovske kulturne, povijesne i prirodne baštine, stvarno morate pomisliti kako to da je Lastovo – čak i tako udaljeno od kopna – tako zapostavljeno. Povijest mu seže do tragova ljudskih pećinskih nastambi iz vremena neolita, pa prvog spominjanja u četvrtom stoljeću prije Krista. Ilirima, Grcima i Rimljanima Lastovo očito nije bilo “na kraj svijeta”. Slobodna seoska općina Lastovo – u sastavu dubrovačke komune – je izglasala i statut 1310., dvije godine prije Splita, a u tom istom 14. stoljeću otvorene su i prve škole.
Više od dvadeset tamošnjih drevnih crkvica (od oko četrdeset) zaštićeno je kao kulturno dobro; nakon Mljeta, Lastovo je najšumovitiji jadranski otok, a cijeli lastovski arhipelag je Park prirode, na korak do statusa nacionalnog parka. Mnoge su kuće biseri pučke arhitekture, nekadašnji ribari i zemljoradnici gradili su kuće kojima su uzori bile ladanjske vile dubrovačke vlastele, makar ne bile tako raskošne. Osim fumara, tu su i običaji zbog kojih se na dugo putovanje na pučinu vrijedi otputiti i usred zime, poput pokladnih tradicija koje su među najstarijim u Hrvatskoj, i spominju se još u statutu iz 1310. Već tada se u karnevalske dane na Lastovu dobro zabavljalo, jelo i pilo, pa zašto u tome ne uživati i danas?
U obliku u kojem se danas izvode, pokladni običaji su zapravo uprizorenje događaja iz vremena maurske opsade Korčule 1483. Mauri (Katalani) su i na Lastovo uputili glasnika koji ih je pozvao na predaju, ali su ga Lastovci zadržali i napadači su s flotom krenuli prema otoku. Uz molitve Svetom Jurju, diglo se nevrijeme koje je potopilo većinu napadačkih brodova. Radosni, Lastovci su maurskog glasnika posjeli na tovara i proveli ga uz ruganje kroz cijelo selo, i potom mu presudili, kako se do danas radi na pokladni utorak. A to je samo mali dio bogatih karnevalskih lastovskih tradicija. Jedna od njih je da se u pokladare mogu obući samo Lastovci… Možemo zaključiti da je Lastovo od suvremene civilizacije udaljeno upravo onoliko koliko je suvremenom civiliziranom čovjeku potrebno. Ili, kako je to objavljeno u poznatom turističkom magazinu Conde Nast Traveller: teško je naći bolje mjesto za digitalnu detoksikaciju.
Tekst: Ivica profaca
Fotografije: Romeo Ibrišević
