S trinaest je godina nastupila u emisiji popularnog televizijskog dječjeg glazbenog natjecanja, s petnaest je nastupala s Big Bandom HRT-a, a sa sedamnaest zapjevala uz pokojnog velikana hrvatske pop-glazbe Dinu Dvornika. U to vrijeme fokusirana isključivo na glazbu i još uvijek u svojim formativnim godinama, jedva zakoračivši u punoljetnost, spremno je prihvatila poziv na audiciju za mjuzikl “Kosa” u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komediji. Na kazališnim daskama Vanda je debitirala u srpnju 2003., netom uoči svog 19. rođendana, a ostatak je – povijest.
Danas, dva desetljeća kasnije, Vanda je etablirana vokalna solistica i akademska glumica s čitavim nizom uloga iza sebe; u komedijama, dramama, mjuziklima, dječjim predstavama, glazbenim dramama, rock-operama, pa i u jednoj postmodernističkoj operi, u kojima je nastupala uz brojne renomirane domaće orkestre i vrhunske glazbene vokaliste i instrumentaliste. Posljednjih je 14 godina stalna članica Komedijina ansambla, paralelno nastupa i na televiziji i filmu, a pokrenula je i već godinama vodi uspješnu samostalnu glazbenu karijeru. Za svoj je rad osvojila niz nagrada, među kojima dvije Nagrade hrvatskog glumišta. Dok oduševljava kritiku i publiku fantastičnim ostvarenjem Ljepotice u mjuziklu “Ljepotica i Zvijer” njezine matične Komedije, upravo je na daskama koje život znače gledamo i kao Violetu u predstavi “Velo misto” te kao Mariju Magdalenu u mjuziklu “Jesus Christ Superstar”, koji se vratio na repertoar teatra na Kaptolu nakon četverogodišnje pauze. Dok istodobno kontinuirano izbacuje nove singlove i glazbene spotove kojima neprestano iznova dokazuje svoje talente, ova karizmatična glumica našla je vremena u svojem pretrpanom rasporedu za ovaj razgovor za naš magazin.
Ove ste godine obilježili punih 20 godina od debija na kazališnim daskama ulogom u mjuziklu “Kosa” u Komediji, glumite i na televiziji i filmu, a paralelno vodite i uspješnu glazbenu karijeru… Jeste li već postigli sve što ste zamislili? Osjećate li se potpuno kreativno ispunjeno? Možete li zamisliti drugačiji život?
– Ne mogu zamisliti svoj život drukčijim – i u tome vidim jedan sveobuhvatan odgovor! Kad pogledam unatrag, zahvalna sam na iskustvima koja su me gradila, a ono što je preda mnom i dalje mi predstavlja izazov. Prije svega osjećam da je ono s čime u životu raspolažem, dobro ili loše, rezultat mojih vlastitih izbora. To mi pruža najveću satisfakciju.
Za svoj ste umjetnički rad primili niz nagrada, vole vas i kritika i publika. No, stvarni osjećaj uspjeha dolazi iznutra – istinski se uspješnima osjećamo tek kad u sebi znamo da smo u nečemu doista dobri. Kako vi “mjerite” uspjeh? Kako znate kada ste doista dobri? Odakle crpite samouvjerenost? Koje su to osobine koje vam daju snagu i samopouzdanje?
– U ovome je poslu daleko najteže navigirati kroz socijalne odnose, to stalno tvrdim, i ne uspoređivati se s drugima. Ovisimo o procjenama izvana, a zauzvrat se očekuje da izložimo onaj svoj najneposredniji dio, onaj kojim scensku “laž” prevodimo u istinu. Nagradu je lijepo dobiti, jer nitko nije otok i svi težimo odobravanju i pripadanju. No, najveća je nagrada zadržati glavu koja se time ne ravna i ne opterećuje. Također, sebe promatrati iznutra može biti varljivo, pa mi se čini da samopouzdanje, za razliku od samouvjerenosti, u ovoj profesiji dolazi tek s određenim iskustvom, znanjem i disciplinom.
Sjećate li se kakav je osjećaj bio po prvi puta stajati na pozornici? Je li se to danas promijenilo? Kakav je danas taj osjećaj?
– Ne sjećam se više kako je bilo prvi put stajati na pozornici, ali neću zaboraviti osjećaj kad sam na njoj odlučila ostati. Bilo je to kao povratak kući – što je neobično, jer me kod moje prave kuće ništa nije vodilo u tom smjeru. Danas znam da stajati na sceni može biti i zastrašujuće i oslobađajuće, ali u tome i jest ljepota. Za mene je scena povlastica. I još uvijek mislim da onaj tko u kutku sebe uvijek iznova ne preispituje utemeljenost svoje potrebe i prava da se na nju popne, na njoj ne treba ni biti.
Pročitala sam negdje da se svaki izvedbeni umjetnik, da bi bio dobar i nastavio se razvijati, mora prema sebi neprekidno ponašati kao vlastiti urednik – stalno se korigirati u svemu što radi, pa i u tome što jede, što čita. Koja su vaša “osnovna pravila” za život umjetnice, glazbenice i glumice?
– Mislim da je promatranje bitno i da u načelu više uživam kao promatrač, nego izlažući se. Drugo, mene zaista svašta zanima. Volim saznavati nove stvari, prikupljati i one informacije koje drugima mogu zvučati beskorisno, i zahvaljujući novom znanju mijenjati svoju perspektivu. Treće, ja jako volim ljude. Volim ih i onda kad su nesavršeni, slabi, puni mana i karakternih nedosljednosti, jer u tome vidim očajnički napor za samoodržanjem koji smatram gotovo dirljivim. Mislim da ljudi oko mene često nisu svjesni koliko su u mojem fokusu, čak i kad nismo direktno u interakciji, a i ja katkad zaboravim da ljudi ne znaju koliko ih unutar sebe uistinu doživljavam. S druge strane, impuls koji me privukao glumi bio je, posredno, kroz analizu i osvještavanje potrebnog za razumijevanje i oponašanje drugih, na neki način pokušati razumjeti sebe. Ta su dva procesa inače – jer stalno idu u krug – u ovom poslu usko povezana. I mislim da i većina ljudi koja teži bilo kojoj grani umjetnosti, ustvari teži za tim istim.
Piše: Gea Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
