Istraživanje ptica cjevonosnica na pučinskim otocima Jadrana nije samo znanost, nego i prilika za avanturu
Utroba mi je već sva razbacana od velikih valova koji nas prate još od Pelješca. Na putu smo za Lastovo, no vrlo jaka tramuntana uvelike nas usporava i trese želudac. Brzi brod Hrvoja Čižmeka, mladog, ali već vrlo iskusnog biologa i ronioca, hrabro grabi naprijed i predvečer, uz dva sata zakašnjenja, stižemo na Lastovo. No, predstoji nam samo kratak odmor i večera, jer posao tek počinje. Ivana Šarić i Sven Kapelj iz BIOM-a, strukovne biološke udruge, ovdje su u sklopu velikog projekta „Artina“, vezanog uz ptice cjevonosnice. Najistaknutiji član ove ptičje obitelji je albatros, no on dakako živi na pacifičkim otocima.
– Cilj projekta je identificirati morska područja u južnom dijelu Jadrana važna za tri vrste morskih ptica (sredozemni galeb, kaukal i gregula), procijeniti glavne prijetnje koje utječu na njihove populacije te definirati i provoditi aktivnosti koje će ih ublažiti – govori Ivana, atraktivna plavokosa biologinja. Osim udruge BIOM, voditelja projekta, partneri su Udruga Sunce, Javna ustanova Park prirode Lastovsko otočje te BirdLife Malta. LIFE program je instrument Europske unije za financiranje okolišnih i klimatskih aktivnosti, a od svojeg početka, još davne 1992. godine, financirao je više od 4600 projekata diljem Europe. Oboružani čeonim lampama, iskačemo iz lelujajućeg broda na krševite stijene otočića Maslovnjaka. Iz zraka ovaj dio Lastovskog otočja, kojeg čini uvala kod Pasadura, djeluje kao mediteranska idila. Šumarak borova i ostalog mediteranskog bilja ljeti daje dragocjenu sjenu, no sada usred noći, to je vrlo opasno okruženje. Hodamo po strmim izloženim stijenama koje poput zidova utvrde okružuju otok. No, upravo ovakva nedostupnost paše tajanstvenim stanarima otoka – kaukalima.
Ove ptice provode na moru gotovo cijeli život, no dakako, gnijezditi se moraju na čvrstom. Kao i galeb, ne grade gnijezdo na nekom stablu, već na tlu, odnosno bolje rečeno u tlu. Kaukali traže pukotine u stijenama s mekom zemljom na dnu – što dublje, to bolje, a razlog je dakako zaštita od grabežljivaca. Inače, galebovi su pravi lopovi i neće se libiti ugrabiti mladunca kaukala, pogotovo što su roditelji cijeli dan na moru, tražeći hranu. Vraćaju se u kasnu večer, zapravo dobrano u noć.
– Obično je to oko deset navečer, znači sad nekako u ovo doba – pogledava na sat Sven. Tempirali smo teren ovako kasno baš iz toga razloga. I doista, negdje u crnilu noći, s pučine su se začuli zvukovi. Čujemo dijabolično cviljenje i nekoliko zamućenih pernatih prilika zalepršalo nam je iznad glava – znak da se roditelji motaju oko gnijezda. A upravo su nam ona važna. Moramo ih locirati. Sven, spretan kao mačka, atletske građe i iskusni penjač, lakoćom se kreće između gromada. Zaviruje u svaku rupu, uvlači se kao zmija.
Nos mu također pomaže:
– Imaju specifičan miris, kombinacija ribe i amonijaka…
Primjećujemo konačno kaukala kako stoji na stijeni poput statue. Dopušta nam da ga promotrimo. Cjevonosnice imaju neobično oblikovan kljun na kojem su dvije rožnate cjevčice (što im je i donijelo ime) koje služe za izlučivanje soli iz morske vode koju uzmu zajedno s hranom. Osim toga, neke vrste mogu kroz te cjevčice poprskati potencijalnog napadača uljnatom tekućinom vrlo ružnog mirisa što ga zbuni i odvrati od napada dovoljno dugo da se ptica skloni. Time se često služe mladunci dok su još bespomoćni u gnijezdu. Kaukal, kao i ostale cjevonosnice imaju kratak vrat, kratak rep i kratke noge. Prednja tri prsta su međusobno spojena plivaćim kožicama. Osim toga, mnoge vrste iz skupine cjevonosnica imaju duga i uska krila. Ona im omogućuju dugotrajan let, precizno balansiranje među valovima tik iznad površine mora, kao i lov. No, Sven traži baš mladunca u gnijezdu.
– Evo ga – odjednom dovikuje.
Poput lisice se nagnuo u jednu od pukotina i za tren mu se u rukama našla ptica. Kaukal je velika, jako lijepa ptica, no njegov zašiljeni kljun s kojim tako lako grabi ribe u letu, oštro je oružje s kojim se pokušava osloboditi. Nakon jednog takvog ugriza, krv je potekla iz rane na Svenovoj ruci – nastradao je dok mu je stavljao prsten, standardni alat u rukama ornitologa, biologa koji se bavi pticama. Sve u nadi da će pticu uloviti neki ornitolog na nekom drugom mjestu i pročitati prsten – znat će se barem dio kretanja ovih još uvijek misterioznih ptica… Malo se zna o cjevonosnicama. Kolonije su još poznate, no gdje se hrane, kamo migriraju po prostranom Jadranu i čak po Mediteranu? Velika jata znala su biti zamijećena na sjevernom Jadranu, koji je hranom, odnosno ribom bogatiji. Pomorci su nailazili tu i tamo ptice, no mozaik je ostao poprilično neispunjen. Tek zadnjih desetljeća ornitolozi su počeli sustavnije pratiti kolonije, pa su na Svetom Andriji (Svecu) registrirane velike kolonije i po više stotina parova. Zato je, da bi zaštitili populacije kaukala, gregule i burnice, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike Biom-u povjerilo zadatak izrade stručne podloge za plan upravljanja cjevonosnicama, što uključuje i praćenje kretanja ovih ptica. Onda je uslijedio i veliki projekt LIFE. Sven će na pticama doslovno doktorirati, jer to mu je tema doktorata.
Tekst i fotografije: Goran Šafarek
Cijeli tekst potražite u tiskanom izdanju!
