Koliko je istine u riječima književnika Ivana Raosa da se „čovjek bolje snalazi u gramu svjetla, nego u vagonu mraka“, dobro znade svaki nautičar kada u mrklini noći bez mjeseca ugleda svjetlo u daljini. Taj „gram svjetla“ – koji jednakim sjajem pokazuje put, kako pomorskome kapetanu velikoga broda, tako i ribaru u trošnoj barci, kazuje mu gdje se nalazi i gdje su opasnosti – izvire iz pomorčeva vjekovnog prijatelja, svjetionika.
Daleko od poetskoga razmišljanja, hladni će enciklopedijski rječnik, svjetionik opisati kao pomorsko svjetlo na obali, otoku, grebenu ili plićini, namijenjeno orijentaciji pomoraca danju i noću. No, tko bi u ljepoti naše jadranske obale tražio puku faktografiju. Poetika nekako više navire u dušu, čak i onima koji na život gledaju s one suhoparnije strane. Ipak, staro enciklopedijsko izdanje podučit će nas da „na svjetioniku može raditi jedan do pet svjetioničara, koji vrše službu u smjenama“. U današnje doba satelitske navigacije i automatiziranih svjetionika, davno podignuta zdanja na jadranskoj obali, otocima i pučinskoj osami, postala su skulpture stopljene s ljepotom krajolika i objekti jedne posebne, pa čak i elitne vrste turizma.
Naime, kada je sredinom 90-ih tvrtka „Plovput“, upravitelj jadranskih svjetionika, izdao publikaciju svoga projekta „Pharos – novo svjetlo u hrvatskom turizmu“, mnogi su se dalekovidni obradovali, jer je napokon netko shvatio koji je put izmjene imidža hrvatskoga turizma. Više od dva desetljeća poslije, kada je taj turistički posao već lijepo uhodan, uputili smo se na Velu Palagružu, glavni otok pučinskoga arhipelaga od desetak bliskih otoka i otočića nasred Jadranskog mora, 68 nautičkih milja južno od Splita, da bismo provjerili kako je tamo zaživio turizam i je li posao svjetioničara u opasnosti od ropotarnice zvane „zanimanja koja zamiru“.
– Svjetionik na Palagruži nalazi se u našem sustavu svjetionika, dakle svih uz hrvatsku obalu Jadrana, od Savudrije do Prevlake. „Plovput“ je trgovačko društvo u vlasništvu Republike Hrvatske čija je temeljna djelatnost vezana za sigurnost plovidbe, dok je turizam samo dodatna djelatnost. Turisti plate apartman i prijevoz i ljetuju na našim svjetionicima, pa je tako i na Palagruži. A samostalni turisti, koji na Palagružu dolaze jahtama, tamo mogu sidriti, ali i nakratko posjetiti svjetionik. Moraju se javiti svjetioničaru i zatražiti dopuštenje da pogledaju svjetionik, i to je sve – govori nam Andrej Botica, rukovoditelj Plovnog područja Korčula, koji nam je i omogućio boravak na Palagruži.
Treba reći da su smještajni kapaciteti na pojedinim svjetionicima različiti, pa tako onaj na Palagruži nudi dva četverokrevetna apartmana od oko 50 četvornih metara s kuhinjom, tušem i toaletom. Tjedna cijena apartmana za glavnu, ljetnu sezonu (od 1. srpnja do 1. rujna) iznosi 4940 kuna, što zaista nije preskupo, pogotovo kad čovjek ima na umu svu tu ekskluzivnu ljepotu.
Otok Vela Palagruža visok je 92 metra, dug 1400 i širok 300 metara, a pruža fascinantan pogled na čitav palagruški arhipelag, kao iz zrakoplova – jugoistočno na klisurastu Malu Palagružu, na jugoistoku strmi Kamik, na istoku veći klisurasti otok Tarmuntona i istočnije otočić Pupak. Sjeverno od Male Palagruže znatiželjniku oko privlači otočić Kunj, a jugozapadno niski otočići Baba i Gaće. Kakve tri milje od Palagruže, daleko na jugoistoku, je niži otočić Galijula, najjužnija kopnena točka Hrvatske. A i sama Vela Palagruža monumentalan je uski klisurasti greben, tlocrtno oblika morskoga konjica, većinom s nedostupnim strmim obalama, pristaništem Veli žol, ali i dvije manje, lijepe pješčane uvale – Zola i Stara Vlaka, pa je vrlo atraktivna i za robinzonski turizam.
Među južnim dalmatinskim otocima, Palagruža je najbogatija rijetkim biljnim endemima, a naseljena je bila još prije 9000 godina, dok se na njoj u srednjem vijeku nalazio samostan čije su ruševine još vidljive. Danas na Palagruži stalno borave samo svjetioničari “Plovputa”, dok su povremeni stanovnici i komiški ribari koji na tom području ribare još od 14. stoljeća. Naime, Palagruža je nekad bila jedna od najplodnijih pozicija za lov na srdele i inćune, koji se love i danas, ali u znatno manjim količinama. Ipak, u novije vrijeme Palagruža je popularan izvor jastoga i oborite ribe. No, vjerojatno najmarkantniji simbol Palagruže zasigurno je njegov svjetionik. Poznato je da su gotovo svi svjetionici našeg jadranskog niza, kao i većina domaćih riva, sagrađeni za Austro-Ugarske monarhije, što nam govori da su i najmlađi među njima već navršili stotinu godina. Solidno građene kamene tvrđave namijenjene surovim morskim uvjetima imaju zidove debele i po nekoliko metara te mnogima vrijeme nije puno naškodilo.
Tekst: Velimir Cindrić
Fotografije: Romeo Ibrišević (by Olympus)
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
