U karijeri je dosad osvojio svjetsko zlato i srebro, postao olimpijski viceprvak, a ima i dva europska srebra. Ove ga godine očekuju EP u Münchenu i SP u Liverpoolu. Stranci koji su se našli u zagrebačkoj zračnoj luci navečer 4. kolovoza prošle godine vjerojatno su stali u čudu kad su se ispred dolaznog terminala upalile baklje i zaorila pjesma. Vatrena kulisa obasjala je noć u kojoj se u Zagreb iz Tokija vratio srebrni olimpijac Tin Srbić. Feštu je pripremila ekipa iz Dubrave, koja se pobrinula da njihov junak bude dostojno dočekan u rodnom gradu.
Gotovo godinu dana kasnije, sa Srbićem sjedimo u maloj prostoriji iznad trening dvorane u Gimnastičkom klubu Hrvatski sokol, preko puta HNK-a. Ispod nas odzvanja jeka glasova i čuje se tupi zvuk koraka na strunjačama. Zgrada je to u kojoj je dječak postao šampion. Ovdje je napravio svoje prve vježbe, a u Sokolskom domu trenira i danas, premda na raspolaganju ima i novu, moderniju dvoranu u Lučkom, gdje radi na preči. Jedna stvar nije se promijenila u odnosu na prvi put kad smo razgovarali s Tinom, malo nakon što je 2017. postao svjetski prvak u Montrealu: dok priča o uspjesima, ciljevima i preprekama s kojima se suočava, u očima mu je sjaj, a u glasu nepresušni entuzijazam. Ispunio je gotovo sve životne snove, osvojio svjetsko zlato i srebro, postao olimpijski viceprvak, a ima i dva europska srebra.
Hrvatski sportski novinari triput su ga proglasili najboljim sportašem godine. Ništa od toga nije umanjilo njegovu strast za treninzima i usavršavanjem, pogotovo sad kad brusi nove elemente i priprema napad na iduća velika odličja.Ona bi mogla stići već ove godine, jer Srbića u manje od tri mjeseca – između kolovoza i studenoga – čekaju europsko i svjetsko prvenstvo u Münchenu, odnosno Liverpoolu. Dotad bi se trebao u potpunosti oporaviti od ozljede ključne kosti koja ga je tijekom proljeća na neko vrijeme izbacila iz pogon.
– Ozlijedio sam se početkom ožujka, tijekom Svjetskog kupa u Dohi. Zvuči gore nego što jest, ali u tom trenutku me toliko boljelo da sam morao otkazati finale. Oporavak je spor jer je to specifična kost i zglob. Traje već tri mjeseca, s tim da sam prvih mjesec dana išao samo na terapije, a onda lagano počeo raditi. Ipak, zadovoljan sam trenutačnim stanjem, rekao bih da sam na 80 do 85 posto. Do europskog prvenstva trebao bih biti spreman – započinje 25-godišnji Srbić.
Je li to jedna od najnezgodnijih ozljeda u gimnastici?
– Rekao bih da jest. Imao sam svakakvih ozljeda, čak i gorih od ove jer su mi pucale tetive, ali ključna kost je čudna i specifična, oporavak dugo traje. Radi se o mjestu koje je pod velikim opterećenjem kad se rade elementi koje ja radim. Čak i kad pokušavam laganijim intenzitetom, osjetim da to još ne štima. Ipak, važno je da se fizički iz dana u dan sve bolje osjećam.
Kako se zapravo dogodila ozljeda?
– Usred elementa u kvalifikacijama osjetio sam trzaj; nije bio ugodan osjećaj. Vježbu sam završio do kraja, ali sam odmah znao da neću moći nastupiti u finalu. U tjednima prije toga osjećao sam laganu bol, ali nisam mislio da to ima ikakve veze i da je uopće moguće da se kost tako pomakne prema van i prema gore. Odmah se, na prvi pogled, vidjelo da krivo stoji. Terapijama se to polako vraćalo na mjesto.
Gimnastika i ozljede zvuče kao najgori smrtni neprijatelji?
– Da, mislim da kao senior još nisam imao godinu u kojoj me nije zadesila barem jedna ozljeda. Ali to je dio sporta, problem je jedino što već i najmanja ozljeda u gimnastici može biti smetnja jer te sprečava da daješ maksimum. A u toj minuti, kad se radi vježba, treba biti na 100 posto. Što je teško postići ako se pojavi i najmanja bol u ramenu.
Piše: Vladimir Zrinjski
Fotografije: Slobodan Kadić & Marko Banić
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
