Baileys Irish Cream jedan je od najpopularnijih likera svijeta, omiljen i u nas, i to još od njegovih najranijih dana
Koliko puta ste čuli da je Baileys piće za žene? Zasigurno prilično često. Čak i u rodnoj Irskoj, Baileys Irish Cream ima nešto od imidža ženskog pića, premda znalci baš i nisu uvjereni da je to pošteno. Istina je da se radi o nečem što pomalo sliči tekućem desertu s alkoholom, no isto je tako neosporno da ga vole i mnoge irske muškarčine. Ruku na srce, većina samo za Božić i neke druge blagdane. No, treba imati na umu da se isto vjerojatno može reći i za druge likere i koktele poput White i Black Russiana, Cosmopolitana i Tia Marije. Ali prava je istina da pića nemaju spol te da nema veze za koje se piće u kojem trenutku odlučite. Ali ako baš inzistirate na nečem „muževnome“, možete uživati u Baileysu naručite li ga u nečemu što se zove Irish Car Bomb. Riječ je o koktelu ili „smrtonosnoj“ kombinaciji Baileysa i irskog viskija stavljene u čašicu, a zatim uronjene u čašu irskog stouta. Dakle, i zagovornici piva mogu cijeniti ovu vrstu pića jer se ono, mirne duše, može držati jednim od najmuževnijih pića ikad. No, bez obzira na različite stavove, činjenica je da je Baileys Irish Cream jedan od najpopularnijih likera svijeta, omiljen i u nas, i to još od njegovih najranijih dana. Baileys, lansiran 1974. godine, u prosincu 2007. dosegao je granicu od milijarde prodanih boca, a potom mu je trebalo još samo 12 godina da uknjiži i drugu milijardu. Za pretpostaviti je da je od tada, zahvaljujući koronavirusu i lockdownu, dostojno podebljao taj broj.
Baileys se danas prodaje u 160 zemalja diljem svijeta, pa mu je potrebno više od 200 milijuna litara svježeg irskog mlijeka godišnje kako bi proizveo dovoljno vrhnja za održavanje koraka s prodajom. Piće ostaje stabilno na policama dvije godine nakon proizvodnje, bila boca otvorena ili neotvorena, u hladnjaku ili na nekom drugom hladnom mjestu. I najfascinantnije od svega – izumiteljima je trebalo samo 45 minuta za osmišljavanje prototipa recepta! A kako je sve počelo? Početkom sedamdesetih, irska tvrtka Gilbeys of Ireland pokušala je iskoristiti olakšice koje je tada nudila irska vlada – dugotrajno oslobađanje od poreza za svaki novi izvozni proizvod. Da bi iskoristila priliku, tvrtka je trebala nešto novo. S druge strane Irskog mora, u Londonu, Tom Jago vodio je razvoj proizvoda u sjedištu tvrtke International Distillers & Vintners (I.D.V.). Na stol je dobio nedefinirani nalog za stvaranje novog irskog alkoholnog pića koje se ne bi previše oslanjalo na viski. Jago je angažirao marketinške konzultante Davida Gluckmana i Hugha Seymour-Daviesa, makar ni jedan niti drugi nisu imali iskustava s promocijom alkoholnih pića. Seymour-Davies je u projekt donio golemo znanje o Shakespeareu, latinskoj i klasičnoj glazbi, dok je Gluckman ranih 60-ih radio na uspješnom brendiranju Kerrygold maslaca. Dakle, ništa nije govorilo da bi taj dvojac mogao osmisliti marku pića koje će se ubrzo naveliko prodavati.
Kad se Gluckman glasno zapitao mogu li se osloniti na njegovo iskustvo s Kerrygoldom, Seymour-Davies je predložio da viski pomiješaju s vrhnjem. Bez ikakvih drugih imalo pametnijih ideja, krenuli su u akciju: u supermarketu u blizini njihova ureda u Sohou kupili su bocu irskog viskija Jameson i veliko pakiranje slatkog vrhnja. Potom su taj neobičan par sastojaka pomiješali u kuhinji svog ureda i rezultat je bio – grozan. Da bi popravili stvar ubacili su malo šećera i piće je postalo bolje, ali je ipak još nešto nedostajalo. Vrativši se u trgovinu, pretražili su police u potrazi za dodatnim sastojkom koji bi njihovu nasumičnu formulu pomaknuo od jedva prosječne do slasno dobitne. Pakiranje Cadburyjeve čokolade u prahu pokazalo se kao pravi posljednji dio slagalice. Ne samo da je piće učinilo puno boljim, već se činilo i da više opija, kao da se radi o nekoj „žestici“.
„Čitav proces trajao je oko 45 minuta: od trenutka kada me Hugh pogledao do trenutka kada smo našu mješavinu ulili u praznu bocu Schweppes tonika s navojnim čepom”, napisao je poslije Gluckman. Iako se Jago odmah oduševio izumom, on i Gluckman zaključili su da bi, zbog neobične prirode pića, proizvod ipak trebalo dodatno dotjerati. Inspiracija za prikladno anglo-irsko ime došla je od Baileys Bistroa, restorana koji se nalazio u blizini ureda Gluckman & Seymour-Davies. Kako bi zamijenili improviziranu bocu tonika bez trošenja tisuća funti na razvoj novog dizajna, Jago je predložio da preuzmu bocu koja se rabila za marku irskog viskija Redbreast, pića koje je I.D.V. u to vrijeme distribuirao.
Piše: Edo Franić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
