Lijepa. To je prvo na što ljudi pomisle kad se spomene njezino ime. Cura sa stavom – to prvo pomislite ako ste imali priliku razgovarati s njom. „Netko je lijep? Ok, ali koga briga?! Stoput mi je draže kad se nekome dive zbog nečeg manje očiglednog“, kaže Tatjana Jurić (34), voditeljica TV Binga na HRT-u i voditeljica na Narodnom radiju. Je li morala težim putem doći do ovakvih razmišljanja? Vjerojatno. Mora da je teško naporno godinama graditi karijeru i onda u jednom trenutku sve to srezati i odlučiti krenuti ispočetka, ali to mora biti i poučno. Barem kad je riječ o Tatjani. Uzela je novi zamah, ponovno se vratila na male ekrane raditi ono što najviše voli, spremna za velike stvari koje tek dolaze.
Tatjana, kako glava? Nekoliko dana prije ovog našeg razgovora, lavor ti je pao na nju dok si pila kavu u nekom kafiću. Je li sada sve u redu?
– Glava je, hvala na pitanju, pregledana i ustanovljeno je da je i dalje u svojoj najboljoj formi. Što me veseli, jer bez obzira što će mediji uvijek potencirati ono što se na glavi prvo vidi – lijepo lice, frizura ili make up, meni je, ne biste vjerovali, ipak puno bitnije ono unutar iste!
Dakle, spremni ste ići dalje; kako je na poslu? Prošle godine imali ste veliki povratak na televiziju? Je li vam nedostajala?
– Televizija je moja prva i velika ljubav, televizijski eter i produkcija i nakon 15-ak godina rada u meni izazivaju nevjerojatno veselje. No, moram reći da je i radio medij u koji sam se ludo zaljubila i bez kojega više ne mogu zamisliti svoj radni ritam.
Zahvalna sam da sam povlaštena raditi istovremeno u oba medija, i dalje se ne mogu zamisliti ni u kojem drugom poslu. Volim svijet medijske produkcije, kreativnost i dinamiku koju mi pružaju, volim sve moguće svakodnevne kontakte s divnim i zanimljivim ljudima. Stalno neki tulum u tom našem poslu!
Jeste li sada profesionalno na mjestu gdje biste htjeli biti? Imate li još nekih planova ili neostvarenih želja?
– Ma kakvi, pa ja i dalje čekam da se one najbolje, najkonkretnije stvari dogode. Odlaskom s RTL Televizije postala sam svjesna da sve moram ispočetka. Nekoliko koraka možda i natrag, pa u krug, ali bilo je potrebno ispraviti krivo skretanje u nekom trenutku. Počinjati sve ispočetka ponekad je ludost, ponekad i drskost, a ponekad i odlučnost da znaš kamo ideš. Hoćeš li doći na cilj, vrijeme će pokazati, ali na tebi je da pokušavaš. Svaki dan ispočetka!
Gledam vaš profil na Facebooku i vaš Instagram, pa mislim – lijepa, slavna, a ipak tako jedna normalna, prizemljena i duhovita djevojka. Tko je, ili što je, zaslužan da ste tako čvrsto na zemlji? Što je najviše utjecalo na vaše poglede na svijet?
– Ajooooj, prevelike su to riječi… Činjenica je da ljepota prolazi, a slava u Hrvatskoj ne postoji. Sve ostalo što navodite, ono je što je bitno. Svijet je postao nenormalno mjesto, na cijeni su stvari kojih bismo se do prije desetak godina stidjeli. Odmjerenost se tumači kao usiljenost, kultura kao suzdržanost, mišljenje kao zločin, a filteri i lajkovi kao ljepota i poželjnost. Suludo.
Pa ako netko na mojem profilu vidi “ono čega se ne bismo stidjeli ni prije 10 godina”, skromno ću reći – hvala od srca.
U nedavnom intervjuu za Esquire, George Clooney je rekao nešto u stilu: sva sreća da sam se mogao iživjeti do svojih 40-ih. Tada bih došao na crveni tepih, dao bih izjavu, a onda otišao i radio što me je volja. Tu i tamo bih naletio na nekog paparazza, ali danas, danas baš svatko ima kameru uz sebe.
Kako vi, u tom kontekstu, kao javna osoba podnosite taj pritisak znajući da sve što radite netko može snimiti? I može li se netko koga ljudi prepoznaju na cesti ikad doista opustiti?
– Podnosim to na način da uvijek radim ono iza čega stojim sto posto i čega se ne bih sramila da dozna bilo tko na svijetu. Moj mi je posao donio pregršt lijepih stvari, ali u paketu s njime stigle su i neke koje bih možda radije izbjegla – sve te tračeve i ljudske dobronamjernosti koje to zapravo nisu… Uvijek me veseli činjenica da smo toliko mali, i kao tržište i kao okolina općenito, veseli me da se sve zna. Ljudi mogu pričati, muljati i petljati, ali na kraju dana, sve se zna i svi znaju “kakva je ustvari ona tamo”. I to je super. Jer, i dandanas, sa 34, trudim se živjeti na čast vlastitih roditelja. A s time se ne zafrkava.
Aktivni ste (i jako duhoviti) na društvenim mrežama. Što one za vas znače: posao, zabavu ili samo neminovnost jer živimo u digitalnom dobu…?
– Mnogi su moji kolege odlučili puno konkretnije brendirati sami sebe na društvenim mrežama. Svojedobno sam na temu personalnih brendova i izgradnje istih posredstvom medija i diplomirala tj. magistrirala, no sama nikada nisam željela biti rob Facebooka ili Instagrama. Svako malo nešto objavljivati, strepiti i brojati lajkove, živjeti u virtualnom svijetu… Nikad nisam željela otvarati vlastitu FB fan stranicu jer mi to, u našim okolnostima i nemogućnosti njezine komercijalizacije, izgleda suludo, a i do te mjere samodopadno da mi je smiješno. Da mi nitko ne zamjeri od kolega na ovim riječima, to je moje mišljenje o meni samoj i toj mojoj firmi, kako kažem, “Tatjani Jurić”. Nemam potrebu baš sve komentirati na mrežama, nemam potrebu dijeliti svoje samo zbog lajkova, no s vremenom sam stranicu ipak otvorila jer mi je inbox bivao zatrpan. Pa sam mislila: Ako me netko želi followati, samo neka izvoli. Ne mora me zato i lajkati. Zar nije jače kada te slijede i oni koji te čak ni ne lajkaju?! (smijeh).
Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Tea Švigir
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
