Nije čudo da su ponekad novinari najbolja opcija za diplomatski poziv jer, sudeći po brojnim aktivnostima veleposlanice Republike Bugarske u Hrvatskoj, medijska pozadina i široko obrazovanje pojedinca mogu odvesti u sfere koje itekako nadmašuju međudržavne protokole. Njena ekselencija Tanya Dimitrova Dimitrova na veleposlaničkoj je funkciji u Zagrebu od 2012. godine, a u tom je razdoblju „stigla“ izdati čak četiri knjige, istraživati našu prošlost i običaje, a svoj je rad usmjerila i u redovno volontiranje u jednom domu za starije.
Iako joj ove godine ističe mandat, veleposlanica će se moći pohvaliti brojnim uspjesima na razvoju odnosa naših zemalja, ali i na tragu koji je ostavila u hrvatskom društvu.Izrazito brzo i profesionalno odrađen intervju za naš časopis ne treba previše čuditi jer je Dimitrova godinama bila novinarka, pa i nakladnica bugarskog tjednika „Vrijeme“. Prije dolaska u Zagreb obnašala je i poziciju županice Jambolske županije. Njezino široko obrazovanje obuhvaća područja od teologije do etnologije i folkloristike, ali i međunarodnih gospodarskih odnosa te poslovne uprave. Sav taj široki spektar znanja ona danas ne pretače samo u diplomatski rad, već i u jednu od svojih velikih ljubavi – pisanje.
Izdali ste već četvrtu knjigu u Hrvatskoj, o sakramentu krštenja. Kako je do toga došlo, s obzirom na to da ste sličnu knjigu izdali u domovini?
– Riječ je o sakramentu krštenja, običajima i tradiciji u Hrvatskoj. Budući da sam, između ostalog, diplomirala i teologiju, ona zauzima važan dio u mom životu, a kao doktor etnologije mogla sam gledati na sakrament iz dvije perspektive. Tako je, nakon četiri godine istraživanja i pisanja, došlo do izdavanja moje knjige „Krštenje kod Hrvata katolika – sakrament i tradicija“. Kao što ste rekli, knjigu slične tematike napisala sam i o bugarskim tradicijama i običajima krštenja, pa je logičan slijed bio napisati jednu knjigu vezanu za hrvatsku tradiciju. Provela sam opširno istraživanje među ljudima, pročitala mnogo literature i uspjela napisati svoju četvrtu knjigu koja je svojevrstan dar Hrvatskoj prije kraja mog mandata.
Budući da ste u Hrvatskoj od 2012. i izvrsno govorite naš jezik, a i aktivni ste ne samo u diplomatskom radu ovdje – koliko se u Hrvatskoj osjećate kod kuće?
– Slobodno mogu reći da je Hrvatska postala moj drugi dom. Ovdje se osjećam odlično, ljudi su topli, zemlja je prekrasna, ali je olakotna okolnost bila što su naše dvije zemlje poprilično slične. Jezici pripadaju istoj skupini jezika, pa sam vrlo brzo savladala hrvatski. A kad sam savladala jezik, sve je postalo mnogo lakše i ovdje sam stvorila svoj mali dom i mnoštvo prijateljstava. Proputovala sam cijelu Hrvatsku i ne mogu sakriti činjenicu da su postojali trenuci u kojima sam ostajala bez daha od ljepote vaše prekrasne zemlje.
Mnoštvo prijatelja stekli ste i kroz rad i kroz svoje volontiranje s osobama starije životne dobi…
– Oduvijek sam voljela pomagati ljudima. Kad sam došla u Hrvatsku, najprije sam pomagala prijateljici oko čuvanja djeteta, no veći je izazov volontirati tamo gdje to nije toliko lako. Tako da sam, kako nisam imala dovoljno vremena u životu koje bih provela sa svojim djedovima i bakama, odlučila pomoći starijim ljudima ovdje. A to su bili upravo ljudi koji su mi pomogli u mom istraživanju za knjigu „Krštenje kod Hrvata katolika – sakrament i tradicija“ jer sam tražila isključivo starije ljude iz cijele Hrvatske koji bi mi prenijeli svoja znanja o tradiciji. Shvatila sam da ne trebam putovati kako bih ih pronašla, jer u staračkim domovima u Zagrebu ima ljudi iz svih dijelova Hrvatske. Tim ljudima, koji su mi pomogli u istraživanju, željela sam na neki način uzvratiti uslugu i nešto im pokloniti. Kako sam se godinama bavila zdravstvenim vježbama zbog sebe same, poželjela sam s njima podijeliti to svoje iskustvo u zaštiti zdravlja. Rezultati su bili fantastični. Grupa ljudi starije životne dobi, s kojima već četiri godine radim u depandansi Doma za starije osobe Maksimir, jako se veseli našim druženjima, mnogo se bolje osjećaju, aktivni su i energični. A i ja sam sretna i zadovoljna jer volim to nešto od sebe dati zajednici. Naime, smatram da svatko od nas treba na neki način kontinuirano pridonositi društvu. Naravno da jedna majka nakon posla teško može pronaći vremena za dodatno volontiranje kad se mora brinuti o djeci, ali kad je moj sin otišao na studiranje, ja sam shvatila da imam dovoljno vremena da nešto dam društvu, neku dodanu vrijednost. Mislim da bi to trebao svatko jer to ispunjava osobu.
Unosi li takav stav i pozitivnu energiju i u svijet diplomacije?
– Ja u svakom pogledu i svakoj prilici istupam kao Tanya Dimitrova. Tako sam odgojena – kakva sam privatno, takva sam i u diplomaciji. Kaže se da smo istinski onakvi kakvi smo, tek kad nas nitko ne gleda.
Pa ipak, mi smo u Hrvatskoj poznati da više volimo duga ispijanja kave na špici od aktiviranja i volontiranja. Kako gledate na taj mentalni sklop, ima li ga i u Bugarskoj?
– Svuda po svijetu ima ljudi koji vole kukati, to je njihovo opravdanje za inertnost. Ali čim držimo vlastiti život u fokusu, nemamo vremena žaliti se. Ipak bih rekla da u Hrvatskoj ima više nasmijanih ljudi. To su i moji roditelji zaključili kad su prvi put došli u posjet. U Bugarskoj isto imamo kulturu sjedenja po kafićima i restoranima, ali i to ima svoj šarm koji stranci brzo usvoje, takoreći čim dođu kod nas. Ja se više fokusiram na uspješne ljude s kojima se naše dvije države ponose, ali nažalost dosta njih živi vani, s obzirom na to da su svjetski priznati.
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Romeo Ibrišević (by Olympus)
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
