Povijest ruža vrlo je duga, ali zanimljivo je da njegova suvremena inačica upravo slavi stoti rođendan, što je sasvim dovoljan povod da to sredstvo za uljepšavanje upoznamo pobliže
Znate li kako je Rihanna doznala da ju Chris Brown vara? Jednostavno! Našla je tragove ruža druge žene na njegovim šakama. Naravno, radi se samo o jednom od bezbrojnih viceva na temu ruža za usne, od kojih one najbrojnije, seksističke, uključuju plavuše, te ih nećemo tu spominjati. No, ruž za usne daleko je od samo frivolnog kozmetičkog proizvoda koji daje povoda za šale i zapravo spada u trendove o kojima se u modnome svijetu raspravlja ozbiljno. I ne samo to. Radi se i o kulturološkome fenomenu koji odražava neke bitne povijesne društvene promjene, ali i dijelu popularne povijesti svijeta. Pri tome, povijest ruža vrlo je duga, ali zanimljivo je da njegova suvremena inačica upravo slavi stoti rođendan, što je sasvim dovoljan povod da to sredstvo za uljepšavanje upoznamo pobliže.
Gledajući čisto faktografski, ruž za usne je proizvod koji sadržava pigmente, ulja, voskove i ljekovite balzame koji na usne nanose boju, teksturu i zaštitu. Postoji ih mnogo vrsta, a dolaze u bezbroj nijansi boja – od boje kože lica do crne. Iako mu ime originalno dolazi od štapića spomenute mješavine smještene u cjevasti spremnik, danas se zapravo odnosi samo na materijal bez obzira na načine nanošenja na usne, kojih danas ima više. Isto tako, hrvatski izraz „ruž“ dolazi od francuske riječi „rouge“, i izvorno je označavao „crvenilo za usne“, premda je danas, rekli smo već, dostupan u svim mogućim bojama.
Svoju pretpovijest ruž za usne je započeo u doba drevnih Sumerana, prije kakvih 5000 godina, kada su ga nosili i muškarci i žene. Kleopatra je, recimo, kao i njezini egipatski suvremenici, rabila zdrobljene bube da bi nacrvenila svoje usne, kao statusni simbol, a ne određivač spola. Osim buba, rabili su i crvenilo od algi, joda i broma, od čega su često gadno obolijevali. U civilizaciji Doline Inda usne su bojali okerom, prirodnim anorganskim pigmentom, baš kao i Aboridžinke u svojim pubertetskim ritualima. U islamsko zlatno doba, znani andaluzijanski kozmetičar Abu al-Qasim al-Zahrawi izumio je čvrsti ruž, mirisne štapiće umetnute u posebne kalupe.
I Kinezi su se još prije tisuću godina bavili ružem, izrađujući ga od voska, prije svega da bi zaštitili osjetljivu kožu usana. Poslije su mu dodavali i mirisna ulja, što je kompoziciji podarilo privlačan faktor. No, svoju modernu povijest ruž za usne započeo je negdje prije stotinu godina, a do danas je doživio mnogobrojne trendove. Naravno, postojao je i ranije, posebno u aristokratskim krugovima, ali tek je potkraj 1910-ih definitivno ušao u svijet popularne kulture, a time i u široku primjenu. U to doba ruž je u pravilu bio pakiran u glinene posudice, a među najpopularnijim bojama bile su one svjetlije, poput svjetloružičaste. Znatan korak ruž je napravio tijekom „ludih 20-ih“ prošlog stoljeća kada je bio svojevrsnim simbolom pobune, baš kao i danas. Žene su se tada emancipirale, isticale svoju neovisnost i prihvatile napadni izgled, često u stilu današnjih šiparica i alternativki. U pogledu boja, najpopularnije su bile smeđe usne te boje šljive i višnje. I u holivudskim filmovima ženske su se usne počele pojavljivati u izazovnim, izrazito ženstvenim oblicima formiranim ružem, za što su najbolji primjer usne u obliku Kupidova luka glumice Clare Bow (igra riječi jer „bow“ na engleskome znači „luk“).
Naredno desetljeće donijelo je sasvim nova vremena za žene. Ocrtavali su se rubovi usana, isticali savršenstvo i ozbiljnost koja je stigla s tridesetima. Toga desetljeća ikona stila bila je Marlene Dietrich, njemačka glumica i pjevačica koja se preselila u Hollywood, prva slavna žena koja je popularizirala punu gornju usnicu. U to doba ljepši je spol najradije nosio crvenkastosmeđe i narančaste ruževe, i to u mat izdanju, poput onoga koji je krasio Vivien Leigh (Scarlett O’Hara) u filmu „Zameo ih vjetar“ (1939.). Tih godina tvrtka Elizabeth Arden predstavila je različite boje ruža, trend koji su slijedile i ostale kompanije, a sam ruž sve je više postajao simbolom seksipila. Tinejdžerke su ga držale definitivnim prelaskom u svijet odraslih žena, a odrasle žene svojevrsnom pobunom. Jedno istraživanje iz 1937. tako je otkrilo da se više od polovice tinejdžerki svađa s roditeljima oko nošenja ruža.
Tijekom 40-ih čitav izgled ljepotica vrtio se oko usana. Zbog rata, u kojem su sudjelovali muškarci, žene su morale raditi, što im je odjednom dalo vlastiti identitet i neovisnost kakvu nisu imale nikada prije. Ruž za usne vrlo je brzo postao način kojim su izražavale svoju snagu, dok su u sebi krile tugu zbog razdvojenih obitelji i nesreće rata. Spomenuta snaga najizražajnije se iskazivala crvenim i narančasto-crvenim ružem, kao što se to može vidjeti na usnama Ingrid Bergman na plakatu „Casablance“, filmu iz 1942. koji je obilježio ratno doba. Istodobno, sredinom tog desetljeća, bilo je i onih koji su tvrdili da muškarci na ženi više vole prirodni izgled od onog izmijenjenog šminkom. Naime, mnogi krugovi to su još uvijek poistovjećivali s prostitucijom i plašili tinejdžerke da bi ružem mogle mladićima slati poruku da su „lake“, na što se ove, pak, nisu osvrtale… Znatno sretnije bile su pedesete, doba poslijeratne obnove. Žene su žudjele ponovo osjećati se ženstvenima i seksualno zavodljivim, osjećajima koje su bile prisiljene staviti u drugi plan tijekom rata. U to doba, točnije 1954., osmišljen je trajni ruž („Otporan na poljupce“, „Ostaje na vama, a ne na njemu“, poručivali su oglasi), izum koji je otvorio put sasvim novoj eri ruža.
Tekst: Edo Franić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…
