Rano jesensko poslijepodne na splitskoj Pjaci. U daljini se čuje dionica Mimi iz Puccinijeva „La Bohema“. Jak sopran svojom gipkošću prolazi uličicama Geta i vodi nas sve do Vestibula, carskog predvorja Dioklecijanove palače. U dugačkoj crnoj haljini ondje stoji tamnokosa sopranistica. Priprema se za večerašnji nastup. Iako je podosta hladno, magični glazbeni trenutak na antičkom kamenu i caru bi ugrijao srce.
Vestibul je poznat po odličnoj akustici, pa ne čudi što smo baš ondje pronašli 31-godišnju opernu pjevačicu Helenu Mamich. Ljetos se kao magistrica solo pjevanja nakon četiri godine dodiplomskog i postdiplomskog studija vratila iz rodne Australije, puna dojmova i želja da što više nastupa u svom Splitu koji joj je od pete godine jedini dom. Počastila nas je s najdražom joj Mimi koju je prošle godine odigrala u suradnji s dirigentom Opere Australia Tonyjem Leggeom i opernim studijem na Sydney Conservatory of Music. Povratkom kući odmah se zaposlila. No, ne u operi kako bismo možda pomislili, već u – domu zdravlja. Naime, naša svestrana sugovornica je i liječnica opće prakse. Dvije diplome, kaže, njezino su najveće bogatstvo, a osobito je ponosna stoga što je još kao petogodišnja djevojčica roditeljima obznanila da će jednog dana biti i liječnica i operna pjevačica. Dječje snove ponekad zaista treba saslušati i poduprijeti, baš poput Katarine i Tadije Mamich koji su kćeri oduvijek najveća potpora.
– Ličin i pivan – zadovoljno se osmjehujući Helena u samo tri riječi objašnjava svoj život. Obožava, veli, oba svoja zanimanja:
– Medicina i glazba su u simbiozi, nadopunjuju se. Glazba liječi srce i dušu. Dakle, glazba je medicina, a medicina je glazba – s lakoćom objašnjava svoje dvije strasti.
Slobodnog vremena ima vrlo malo. Još od trećeg razreda srednje medicinske škole uči za ispite, ali uči i tekstove pjesama na više stranih jezika. Vježba s mentorima, pomaže bolesnima. Iako će gotovo svaki iskusni operni pjevač naglasiti da je za glas najvažniji dobar san, zbog brojnih obveza Helena si ga nerijetko ne može priuštiti.
– Dok sam studirala medicinu, istovremeno sam kraju privodila srednju glazbenu školu. Fakultetska predavanja su uglavnom bila ujutro, a muzička popodne. Kada su svi ukućani spavali, ja bih pripremala seminar za ujutro, a zatim bih barem sat vremena štrebala tekstove pjesama na stranim jezicima i zaspala oko dva ujutro. A kako je danas? Danas se pacijentima bavim ujutro, nakon kratkog odmora čeka me rad s korepetitorima i priprema koncerata. No, sreća je da nikada nisam osjećala umor. Uvijek me je ogroman adrenalin tjerao naprijed – da radim više, da budem bolja – tvrdi vrijedna Helena svjesna koliko su joj obje karijere zahtjevne.
Pa nadodaje:
– Koliko god da dajete od sebe, one od vas traže još i još. Zato sam sve radila postupno, korak po korak, bez preskakanja – glavni je Helenin ključ uspjeha.
Radnim navikama naučili su je roditelji. Krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, iz sela pored Tomislavgrada u susjednoj Bosni i Hercegovini, trbuhom za kruhom otišli su u glavni grad Australije Canberru. Dvoje djece prehranjivali su radeći teške fizičke poslove. U Hrvatsku su se s malenom Helenom preselili 1989. godine. Sin im je odlučio nastaviti školovanje u Australiji gdje i danas živi.
– Bilo je mnogo prepreka na mom putu, često je bilo iznimno naporno, financijski iscrpljujuće. Bez roditelja i kolega nikad ne bih izdržala. Oduvijek su bili moja snaga, pa i onda kada nitko nije vjerovao u mene. Samo zahvaljujući njima, jaka sam osoba …. – govori pjevačica i liječnica te dodaje da je od oba roditelja naslijedila taj umjetnički dar: majka lijepo pjeva, dok je tata u mlađim danima bio strastveni plesač latino plesova.
Tekst & Fotografije: Ivana Orešić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
