Mlada zagrebačka akademska slikarica, Antonia Maričević, nekadašnja reprezentativka u curlingu, svoj pečat, umjesto na ledenoj plohi, sada ostavlja na – slikama
Još od vrtića i prvih švrljanja bojicama po papiru, svima sam govorila da ću kad odrastem postati slikarica. Eto, ispada da se neki dječji snovi ipak znaju ostvariti – govori nam na početku razgovora mlada zagrebačka akademska slikarica Antonia Maričević (27). Svojim talentom i marljivošću istaknula se već tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu osvojivši čak dvije Rektorove nagrade te nekoliko stipendija. Od diplome 2019. godine do danas, izlagala je na samostalnim izložbama “Sofija kao inspiracija” u Vinogradskoj bolnici (2019.), “Ne tako običan restoran – ne tako obična izložba” u Kai street food baru (2020), “ Fokus” u Galeriji Zvonimir (2021.) i Gradskoj knjižnici Požega (2022.) te “Kućice” (2022.) u virtualnom izložbenom prostoru Muzeja Mimara, a svojim radovima sudjelovala je i na cijelom nizu skupnih izložbi.
Rado se prisjeća početaka odmah nakon završetka akademije:
– Čim sam diplomirala uputila sam se u Ljubljanu, na stručnu praksu koju sam dobila preko Erasmusa, čekao me posao kustosa u njihovoj Mestnoj galeriji. Ta mi je razmjena donijela golemo znanje i iskustvo u vrlo kratkom vremenu. Iako sam službeno bila tek pripravnik-kustos, kolege su me uputile u sve čari posla i uključile u procese priprema niza izložbi. Posebno bih istaknula veliku izložbu hrvatskog umjetnika Vlade Marteka koja je prikazivala njegove radove od sedamdesetih do danas – prisjeća se Antonia i dodaje kako je tek radeći na tako velikom projektu shvatila koliko je zahtjevan i opsežan posao kustosa te koliko „nevidljivog“ posla stoji iza postava i organizacije jednog takvog događaja.
Samo nekoliko dana nakon Antonijina povratka s ljubljanske prakse u Zagreb, svijet je poharao val pandemije i pospremio nas u domove:
– Bila sam isprva, naravno, potpuno zbunjena, šokirana, uhvaćena na prepad. No čim sam uvidjela da bi lockdown mogao potrajati, odlučila sam se u potpunosti posvetiti radu. Tada još nisam imala svoj atelje, a i ponuda slikarskih materijala bila je vrlo ograničena, pa sam stvarala kolaže. Jednostavna je to tehnika koja ostavlja široku lepezu mogućnosti. Nastala je tako, još uvijek neobjavljena, serija radova pod nazivom „Kolažiranje misli“, u kojoj propitkujem odnos čovjeka prema prirodi i čovjeka prema čovjeku. Izolirajući se od drugih shvatila sam da sam se počela izolirati i od same sebe, pa sam počela preispitivati vlastite vrijednosti i vrijednosti društva u kojem živimo – kaže mlada slikarica.
U to doba nastaje i serija kolaža pod nazivom “Kućice”, inspirirana zagrebačkim potresom koji je na nju ostavio dubok trag. Promatrajući slike ruševina po ulicama i trgovima rodnog grada, svoje emocije i doživljaje prenijela je na platno, stvarajući paralelno svoju kolorističku, razigranu i maštovitu verziju grada od komadića novinskih članaka, starih radova, ukrasa i raznih ostataka papira.
– Potres u Zagrebu suočio nas je sa strahom, neizvjesnošću i brigom. A moj je način iskazivanja svih vrsta emocija – stvaranje. Imala sam potrebu raditi kako bih zaokupila misli. Na taj sam se način nosila sa stresom, a negativne sam emocije utišala idejom o boljoj budućnosti. Upravo zato radovi su razigrani i jarkih boja. Zamišljala sam obnovljeni Zagreb, povratak turista, gradsku vrevu i sve to u koloritu novih fasada koje nagovještaju bolje sutra. Od sredine ožujka, pa sve do kraja 2022., „Kućice“ su izložene u „Mimari“… – veli Antonija.
Istina, izložba je virtualnog karaktera (jer muzejski je prostor u fazi rekonstrukcije nakon stradanja u potresu), što motivima njezinih radova daje i značajnu notu aktualnosti. Naravno, Antonia je svjesna kako virtualni prikaz nipošto ne može nadomjestiti doživljaj koji dobivamo „uživo“:
– Niti jedan ekran ne može dočarati potez kista i punoću boje onako kako ih oko vidi uživo – reći će.
Njezini radovi nastaju kao produkt promišljanja o trenutnim događajima, o vlastitim emocijama i iskustvima, a motivi su zaista raznoliki. Svojedobno se, recimo, zainteresirala za crne mačke, kojima je posvetila dvadesetak slika:
– Prva mačka pojavila se na mom platnu kao dar dragoj osobi koja je udomila jednu crnu mačku, iako je prethodno vjerovala da one donose nesreću. Ta mi se anegdota učinila zgodnom, a nakon što sam malko istražila temu praznovjerja povezanog s ovom nedužnom životinjom, osvijestila sam o koliko se raširenom fenomenu radi. I tako je počelo… Serija je još u nastajanju, imam neke nove ideje, ali nisu došle na red – smije se.
Piše: Veronika Bačić
Fotografije: Tetra Studio
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
