Roberta Vilić nije umjetnica koja će naslikati stvarni čempres ili morski horizont u maniri realizma ili dopadljive, dekorativne apstrakcije, ali ćemo u njezinom reduciranom slikarskom svijetu prepoznati miris mora, osjetiti vjetar ili neke taloge sjećanja koji svi u sebi nosimo
Jedna je od istaknutijih predstavnica suvremenog hrvatskog apstraktnog slikarstva i grafike, umjetnica čije nas crno-bijele slike privlače već na prvi pogled.Kao da znamo kako se iza suzdržane geste u njezinim djelima kriju složene emocije, iskustva, sjećanja i mentalni procesi s kojima se možemo i sami povezati. Na tragu minimalizma i gestualne apstrakcije, Roberta Vilić u svojim radovima često koristi krug, kvadrat, pravokutnik i križ, kao simbole i znakove za daljnju nadogradnju kompozicije slike ili grafike. Ta iznimno zanimljiva umjetnica rođena je 1971. u Banjaluci, a u Zagrebu je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, kao i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Zlatka Kesera. Izlaže od 1992. godine, i do sada je izlagala na 25 samostalnih te tridesetak skupnih žiriranih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se posebno ističu 28. Zagrebački salon, Biennale malog formata u Splitu, 24. Salon mladih u Zagrebu, City Festival / Kunst in der Stadt u Mainzu u Njemačkoj, Concorso internazionale giovani artisti u Torinu, Hrvatski trijenale grafike u Zagrebu, Bijenale slikarstva u Zagrebu te ljubljanski Grafički bijenale. Za svoje je djelovanje dobila nekoliko nagrada (priznanje žirija na 5. Hrvatskom trijenalu grafike, 1. otkupna nagrada Muzeja grada Rovinja na Grisiji).
Njezine slike i crteži na promatrača djeluju poput nekih ekrana, gdje crno-bijeli raster ponekad aktiviraju akcenti crvene, plavičaste, žućkaste ili bež boje. No, osjećamo kako u njezinoj umjetničkoj filozofiji nema patvorene ozbiljnosti i pretencioznosti – ili pseudomistike – već umjetnica iskreno traga za prenošenjem vlastitih emotivnih i životnih iskustava, gdje se iz vrtloga i kompleksne, kaotične svakodnevice koju svi proživljavamo, pojavljuju zenovski red i ravnoteža, gotovo simboličko pročišćenje. Možda je to i razlog što njezina djela nemaju u sebi ništa iritantno, teško i bremenito. Tu autentičnu vrijednost slika Roberte Vilić rano su prepoznali i njezini poznati kolege, pa joj je tako još 1996. godine kipar Branko Ružić pristupio na njezinoj izložbi u zagrebačkoj galeriji „Karas“ i zamolio je da mu pokloni jednu sliku za njegovu probranu zbirku u Slavonskom Brodu… Jedno od posebnih iskustava rane podrške i motivacije za stvaranje bio je divan tekst koji joj je profesor Zlatko Keser napisao kao preporuku za Rektorovu nagradu za slikarstvo na ALU.
Trenutno su joj posebna inspiracija za rad poezija i stihovi poznatih pjesnika poput Tina Ujevića i Fernanda Pessoe:
– Radila sam cijelu jednu izložbu na temu Fernanda Pessoe, na stih „provest ću sutra misleći o prekosutra“ koji mi je bio ideja vodilja za cijelu izložbu, iako to nisu bili jedini njegovi stihovi, naravno. Zatim sam se posvetila Tinu Ujeviću. Stih „put u se – van sebe, uvijek ista šetnja“ vrlo korespondira s mojim radovima jer su moja djela uvijek nešto osobno i intimno, vezani uz moje trenutne unutrašnje osjećaje ili dugotrajne procese. Ne progovara o društvenoj situaciji, već je u njezinim slikama uvijek ona, njezin život, kao i impresije na bliske ljude oko nje. Poezija u tom smislu vrlo dobro odjekuje u njezinom kontemplativnom prostoru slike:
– Potpuno se jednako umorim radeći na malom ili velikom formatu slike, što se tiče fizičkog i psihičkog angažmana. Čak mi se čini kako mi je lakše raditi na velikom formatu jer se „pustim“, baš na fizičkoj razini. Dosta radim i grafiku i crtež i sliku, ali kada radite sliku – to je polje za sebe. Kad je riječ o crtežu i grafici mogu reći da se igram, no kad radim sliku, doista radim u mentalnom smislu. I kada dođem iz ateljea nakon slikanja, jako sam umorna. Slikanje je jedna druga razina… Time nikako ne želim podcjenjivati crtanje, ali to su dva drugačija iskustva i aktivnosti. Zato volim crtati i štampati grafike jer mi je to jedna vrsta relaksacije i zabave, gdje iz mene izlaze neke zarobljene situacije i emocije na drugačiji način nego kod slikanja.
Dijelovi riječi, znakovi, slova i brojevi koje možemo vidjeti na njezinim grafikama i slikama za nju imaju dublje značenje i nisu tu tek slučajno, kao neka dekoracija ili čak pretenciozno filozofiranje:
– To nije slučajnost. Ponekad u jednoj rečenici ili riječi nađete sebe ili moment koji stalno i iznova proživljavate u životu. Neka dobra rečenica je put u sebe i izvan sebe, uvijek ista šetnja. To je kod mene doista tako. Stalno razmišljaš o sebi i vrtiš se u krug, ponekad nešto i promijeniš – govori Roberta Vilić. Stoga se pronašla i u stihu Tina Ujevića „danas sam zgnječen veličinom neba“, gdje se mogla jasno povezati s nečime što je i ona proživjela. To su trenuci potpune sinteze i simbioze njezinih slika ili grafika s pjesništvom i književnošću, ali istodobno potpuno prirodni prema umjetničinoj vokaciji.
Sklona je slojevima materije u slici, teksturama kojima metaforički u sliku prenosi vlastite emocije, a tekst je tu da malo dopuni i pojasni značenje i njezinu poruku:
– Jako je teško shvatiti apstraktnu sliku. Nju trebate osjetiti. Umjetnik treba ponuditi neke ključeve ili šifre za razumijeti sliku – smatra Roberta Vilić.
U svoje novije slike – iako su pretežno u crno-bijelom rasteru – unosi iskustvo mora i neba. Za jedan ju je crtež mora inspirirala fotografija namreškanog mora koju je snimio njezin sin Luka, ali napravila je cijelu seriju s motivom i nazivom „Val“, „More“ i „Bonaca“. Naime, kao i kod odlične umjetničke crno-bijele fotografije, i u slikarskom i crtačkom elementu i žanru boja ne igra glavnu ulogu u prenošenju atmosfere djela, niti je za kvalitetan doživljaj potrebna šarena tonska paleta.
Tekst: Iva KÖrbler
Fotografije: Violeta Juras
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
