Karizmatična instruktorica joge Sanja Tatalović (44) terapeutkinja je koja se bavi zvukoterapijom. Uloge učiteljice i učenice sastavni su dio njezina života, a kako sama kaže, one se izmjenjuju i nadopunjuju. Vlada različitim terapijskim metodama i sa svojim opsežnim seminarima i radionicama otvara mnoge teme. S više od 20 godina iskustva u području duhovnog i osobnog razvoja, usredotočena je na ljudske odnose, osobito na ravnotežu ženske i muške energije unutar čovjeka. Razvila je radionice za žene i muškarce koje je prikladno nazvala „Lalita“ i „U glavu“. Terapeutkinja je u holističkom smislu te voli kad su znanost i duhovnost u simbiozi. Sanja Tatalović vlasnica je i osnivačica studija za jogu i terapiju zvukom „Equilibrium“.
Otkud ime „Equilibrium“?
– Equilibrium je latinska riječ koja označava ravnotežu, stanje mira, poravnanje. Equilibrium je ključ sretnog i ispunjenog života kojem svi težimo. Možete imati uspjeh, moć, novac, utjecaj, obitelj, partnera…, ali ako nemate mir i ravnotežu u svom biću nećete i dalje biti sretni. Podučiti ljude kako doći do tog mira i kako ga održati za dobrobit sebe, ljudi oko sebe i čitavog univerzuma moj je životni poziv, životna misija.
Do sada niste promovirali svoj joga studio marketinškom strategijom. Ljudi vam dolaze po preporuci…
– Uvijek kažem da najveće tajne čuvaju same sebe i da je istinska ljepota ta koja se uvijek skriva i decentno poziva da ju se otkrije. Moja je priroda djelovanja energetska, ispod razine vidljivog, a način rada kroz nenasilje. Iako nevidljiva, ta energetska razina je ključna, jer je energija superiorna materiji, energija oblikuje materiju. Stoga je i samo djelovanje iznimno delikatno i posebno, jer daje ljudima jednu posebnu dimenziju i kvalitetu života. Agresivan i invazivan način promocije nije u duhu posla kojim se bavim. Budući da poštujem vrijeme u kojem živimo i da sam poprilično situirana u realitetu i odgovorna prema svom životu i svojim potrebama, prisutna sam u medijima, ali na drugi način. Kroz kolumne, povremene intervjue, objave na društvenim mrežama kojima nastojim zainteresirati ljude za svoj rad i indirektno ih pozvati da mi se sami obrate. Energija je kao voda, uvijek nađe put, a isto vrijedi i za kvalitetu. Smatram da kvalitetne stvari ne trebaju puno marketinga – kvaliteta prodaje sama sebe. Nije vrijednost učitelja u broju učenika. Meni je bitna činjenica da u 10 godina samostalnog rada nemam niti jedan negativan PR. To je moja najveća reklama.
Studirali ste povijest i informatologiju te radili sedam godina kao učiteljica u osnovnoj školi. Zašto ste se odlučili isključivo baviti jogom, posvetiti se terapijama, seminarima i otvoriti svoj joga studio?
– Postoji razlika između životnog poziva i zvanja. Zvanje je ono za što ste se školovali i što ste završili, a životni poziv je nešto što vi jeste, što se u svakom trenutku vašeg pojavljivanja i obraćanja osjeća. Tijekom mog rada u školi, bilo je nekoliko zgodnih anegdota na tu temu. Jednom tjedno svaki razrednik imao bi u rasporedu primanje roditelja. Predviđeno vrijeme za taj susret je 45 minuta, jedan školski sat, i uglavnom se tjedno pojave dva, tri roditelja, a nekad nitko. Na mojim susretima bilo ih je po petnaest i trajali bi po dva sata, tako da me je jedna starija kolegica pitala imam li neke ekstremne situacije u razredu, neke probleme koje rješavam s roditeljima… A jedna učenica rekla je za svoju mamu da jedva čeka sljedeće informacije, jer joj je to kao psihoterapija.
Naravno, nisam radila nikakvu psihoterapiju, jer ni ne znam što je to, jednostavno sam razgovarala s tim ljudima o školi, djeci, odnosima, o životu, razumijevala ih. Nalazili bi zajedničke načine kako pomoći djetetu, kako ga motivirati, kako mu pristupiti… To je ono što znam, to se pokazalo dobro, zato su mi dolazili u tolikom broju. A to radim i sad! U školi mi je bilo divno. Imala sam dobar odnos s kolegama, roditeljima, a posebno s djecom. Za blagdane bih dobivala pregršt učeničkih radova, srdaca i lijepih poruka. Kad sam došla ravnateljici škole reći da odlazim, ravnateljica, iskusna, starija profesorica matematike, pogledala me zabrinuto kao svoju učenicu i rekla – „Mala, kuda ćeš ti? Jel’ ti je taj posao siguran na koji ideš?” Odgovorila sam joj – „Gospođo Branka, što je u životu sigurno?” Ništa, ama baš ništa nije sigurno. Sigurno je samo da trebamo slijediti svoj unutarnji poriv i prihvatiti i raditi ono što nam je život namijenio, a gdje nas srce vuče.
Dok ste studirali na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, bili ste aktivni član fondacije The Art of Living – volonterske, humanitarne i obrazovne nevladine organizacije. Od 2000. godine nadalje sudjelovali ste na seminarima i radionicama koje se bave jogom, antistresnim programima, tehnikama disanja, meditacijom, itd. Čega se rado sjećate iz tog životnog razdoblja?
– Bila sam 11 godina volonterka međunarodne fondacije The Art of Living, te kao učiteljica nekoliko različitih programa za djecu, odrasle i studente, vodila seminare i svim srcem živjela to znanje. U svojim dvadesetima bila sam nevjerojatno zaljubljena i posvećena tom znanju i volontiranju. Ašrami, putovanja, sastanci, druženja, seminari i podučavanje bili su moj isključivi fokus, moj stil života. Mogu s pravom reći da su mi taj rani odgoj i inputi u tim formativnim godinama usadili jogiji, svamiji, uglavnom muškarci u haljinama… (smijeh) Rano sam stekla kompetencije i počela podučavati višednevne seminare gdje su polaznici bili zreliji ljudi. Na pragu mojih 30-ih izgledala sam jako mladenački, mršava i imala sam kratku, obojenu kosu. Sjećam se reakcije jedne starije gospođe koja mi je po završetku seminara prišla i rekla mi iskreno – „Kad sam te vidjela, pomislila sam što ja to od tebe mogu naučiti?” Radosno smo se zagrlile i u dirljivom trenutku primila sam njenu zahvalu iz srca i spoznaju da ne cijenimo ljude po površnom dojmu i po vanjštini. Bilo je predivno. Još jedna dobra stvar mog posla jest ta da godine rade za vas. Taj način života i to znanje, taj unutarnji softver koji njegujete daje vam da konstantno živite mladenački i poletno s puno energije!
Uspješno ste završili brojne tečajeve i treninge. Možete nabrojiti neke?
– Istraživanje, traženje smisla, istine principa života i spoznaja – moja su strast i fokus od najranijih tinejđerskih dana, kroz literaturu, susrete s brojnim učiteljima i seminare. Moj prijatelj mi je jednom rekao da sam seminarist – dok su moje kolegice s faksa ulagale u torbe, cipele, izlaske, mene su veselili seminari i edukacije i to je bio moj način života. Konstantno sam bila u ulozi učitelja i učenika i te uloge se i dandanas izmjenjuju, nadopunjuju moju znatiželju, spoznaju. Uživam u tome i divno mi je otkrivati uvijek iste spoznaje na različite načine. Zapravo, svi su ti sustavi znanja vrlo slični i možemo reći da svi putevi vode u Rim, ali neke ceste su vam draže, neki pejzaži na tom putu zanimljiviji. To je individualno i zadržavamo pravo osobnog ukusa. Brojni seminari su iza mene, ono što je ostavilo poseban dojam i što prakticiram i podučavam danas je Theta Healing metoda – promjena podsvjesnih obrazaca putem theta moždanih valova. Prakticirala sam različite vrste joge, meditacije, iscjeliteljske metode, učenja različitih učitelja. Trenutno mi je fokus na kvantnoj medicini i kvantnim terapijama, biokomunikaciji i terapijama novim tehnologijama. Radim kvantnu terapiju putem Quanteca (Quantum Technology), naprednog računalnog sustava koji dijagnosticira energetske poremećaje prije nego su se pokazali na fizičkom tijelu u obliku disfunkcija ili oboljenja. Sustav ne samo da dijagnosticira postojeće i moguće disbalanse, nego uspostavlja i interaktivnu biokomunikaciju i radi poravnanje. Uspostavlja ravnotežu koja se može egzaktno pratiti. Duhovnost, znanost i tehnologija idu ruku pod ruku i to je predivno. Smatram da je budućnost liječenja upravo u razumijevanju i primjeni ovakvih sustava i u simbiozi znanosti i duhovnosti. To je čudesno!
“Lalita” je radionica za žene, o ženama i ženskim temama koju ste razvili. Što naglašavate u tom programu?
– “Lalita” je seminar koji osnažuje i usmjerava žene na putu njihove potpune emancipacije. Svakoj ženi potrebna je mentalna, emocionalna, financijska autonomija i sloboda te dobro zdravlje. “Lalita” kalibrira ženu na vibraciju svog iskonskog ženskog bića i pomaže joj otpustiti degenerične programe njenog uma, tj. umjetnu sliku uma kakva bi ona trebala biti. Danas žene žive iz uma, rade iz uma, vole iz uma, vode ljubav iz uma i zato se razbolijevaju i zato su nesretne. Um gospodari ženama, a one su njegove ropkinje, umjesto da uživaju u njegovom miru i koriste njegovu snagu stvarajući nešto lijepo i konstruktivno. Um, degeneričan um, pun floskula i naputaka, ženama krade pravo na osobnost i prirodnost i stavlja ih u stanje straha od života i okolnosti te ih tjera da se stalno uspoređuju s drugima, ovise o njihovim mišljenjima i prosudbama i to ih sprečava da prihvate i vole sebe i stvore svoj unutarnji integritet. “Lalita” ohrabruje žene, jer je to ono što im je uskraćeno u djetinjstvu. Previše savjeta, premalo podrške i ohrabrivanja. Previše okrivljavanja, premalo razumijevanja. Pretjerane reakcije roditelja na dječje pogreške stvaraju nesigurne žene potisnutih potreba, s malo samopouzdanja i samopoštovanja, a iz svega toga onda proizlazi potreba za kontroliranjem i manipulacijom što ne donosi radost ni kvalitetu života nikome ni ženama ni njihovoj okolini, partneru, djeci… “Lalita” kroz tehnike, kognitivne procese, osvještavanje obrazaca, edukaciju i opuštanje, podržava žene u svom istinskom ženskom biću i dovodi ih sebi. Pomaže im da izađu iz pozicije žrtve i preuzmu odgovornost za život koji im je dan kao dar i da osnažene, pune entuzijazma i mudrosti u njemu ostave svoj jedinstven trag.
Razvili ste i radionicu za muškarce pod nazivom „U glavu”. O čemu se tu radi i kako pomaže muškarcima u odnosu na sebe i u odnosu na njihovog životnog partnera?
– Budući da radim seminare za žene, ne bi bilo fer da muškarci ostanu zakinuti, jer oni dijele iste probleme kao žene, samo se posljedice tih problema drugačije reflektiraju prema van. I oni su, poput žena, žrtve toksičnih i nefunkcionalnih obrazaca svog vlastitog uma koji ih destabilizira i čini slabim. Prevelike ambicije i teror izvrsnosti koji se očekuje od njih, imperativ potentnosti, ne samo u intimnom životu nego u svim životnim područjima, stavlja pred njih nerealna očekivanja u kojima se gube, pribjegavaju ovisnostima i gube ono što je za muškarce esencijalno – usmjerenje, fokus i cilj. Za emotivnu zakočenost, nedostatak iskonske muške strasti, hrabrosti, odvažnosti i ustrajnosti, zaslužan je odgoj koji se kod većine dječaka bazirao na patrijarhalnim uzorima gdje muškarac ne pokazuje, ne artikulira svoje emocije, racionalizira ih ili negira. Ili u novije vrijeme, gdje su muška djeca othranjivana u obiteljima koji su im djetinjstvo organizirali po principu tematskih parkova sa stručnim vodičima, gdje nisu razvili svoje instinkte i vježbali osnovne vještine preživljavanja. Sustav udobnosti „staklenog zvona” ili „zlatnog kaveza” ne nudi više od praznog komfora koji čak nije ni temelj za kvalitetan hedonizam na koji se mnogi kasnije pozivaju, brkajući hedonizam s nedostatkom životne kreativnosti.
Problem većine muškaraca, bar u našem podneblju, jest to što misle da oni sami po sebi nemaju vrijednost i da je imaju tek kada stvore nešto materijalno. Nažalost, čak i tada njihova osobna vrijednost nije ostvarena. Ona se ponovno pokušava ostvariti novom ambicijom i novim projektom koji mora biti veći od prethodnog. Na taj način muškarac postaje mahniti neurotik koji ne biva nikad zadovoljan, jer nikad ne dostiže cilj. Njegov um je nemiran, njegove kretnje su žustre, on nema mir ni tijela ni uma. On ne može biti posvećen ženi, jer smatra da on kao on nije dovoljan te se pred ženom mora dokazivati kroz svoje ciljeve. Ciljevi su mu nedostižni, on na cilj ne stiže. Krug nemira se zatvara.
Za muškarca esencijalan je cilj. On može biti isti kao i u prvom primjeru, ali bitno drugačije postavljen i drugačije artikuliran i prikazan u njegovoj glavi. Za muškarca je bitno da ima snagu ratnika i mir mudraca. Ako ima samo jedno od ovoga nije potpun. Zato je potrebno znanje, osvještavanje. Što se tiče ljubavnih odnosa, muškarac je odnarođen od svoje nutrine i svojih istinskih potreba. Muški um uglavnom je izgrađen na vrijednostima materijalnog svijeta i normama koji se od njega očekuju. Neosviještenom muškarcu između žene koju istinski voli i žene koja mu se uklapa u životni okvir, naviku ili odgovara nekim tuđim standardima, izabrat će ovu drugu i pristati na život u kojem je emotivno nepotpun i zakinut. Mnogim muškarcima krivnja je vrlo bliska, toksična bakterija u sustavu koju treba neutralizirati. Zato je muškarcima potreban seminar „U glavu”.
Putovanje je strast. Organizirali ste joga retreats u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kako birate destinacije? Koje kriterije imate za taj sveobuhvatan pristup?
– Putovanja su divna. Ta iskustva, ti mirisi, dojmovi, glazba, ta energija koja se događa sa suputnicima, u susretima s novim ljudima, prijateljima… To je doista predivno. Ne volim putovati kao turist. Volim kad putovanje ima neki viši smisao i cilj. Kad je avantura i ekspedicija, a ne kad se osjećaš kao hodajući novčanik u potrazi za jeftinom, serviranom zabavom, glumeći hedonizam kojeg uopće nisi osjetio. Ne volim lažne stvari, pa ni lažna putovanja. Mjesta su živa, gradovi su živi, tamošnje priče su žive kao i ti ljudi.
Volim dopustiti da me neka mjesta pozovu, da onda tamo odem s dostojanstvom, da osjetim tu dobrodošlicu mjesta i podneblja koje me prima i ugošćuje. Tad mi putovanje ima smisao, tad se oplemenjujem, upijam, osjećam, prepuštam se. Puno mjesta još nisam posjetila, čekam da me pozovu… (smijeh)
Ljudi su često oduševljeni tibetanskim zdjelama, gongom i glazbenim vilicama, jer vole glazbu i zvuk; nešto se događa dok slušate. Možete li objasniti dobrobit terapije zvukom?
– Zvuk je fascinantan. To je najbrži i najjednostavniji način ulaska u određeno stanje svijesti. Čim osjetite zvuk, a zvuk je vibracija, vi već plovite na struji zvuka, već ste uvučeni u tu energiju. Sve je zvuk. Sve je vibracija. Zvuk može promijeniti DNK zapis, frekvencija zvuka može uništiti viruse, zvuk stvara svjetlo, frekvencija zvuka omogućava da predmeti levitiraju. Zvuk je definitivno medicina budućnosti. Zvučna terapija funkcionira upravo na tom principu, na snazi zvuka i frekvencija. Zvučne masaže i zvučne kupke, osim što su nevjerojatno ugodne i opuštajuće, donose ogroman benefit čitavom sustavu čovjeka, pročišćavaju auru i naše energetske, emocionalne, mentalne i fizičke disbalanse poravnavaju i ugođuju na frekvencije zvukova koji se slušaju ili kao nadtonovi osjećaju. Zvučna terapija je izuzetno nježna, ali nevjerojatno snažna healing (iscjeliteljska, op.au.) tehnika.
I za kraj, imate li planove za vašu sljedeću životnu avanturu?
– Možda zvuči čudno, ali ja ne radim planove za budućnost, ne radim nikakve osobne manifestacije. To radi život, to je njegov department, a ja sam njegov egzekutivni dio. Uvijek mi tiho šapne što treba iduće, ali do zadnjeg ne znam o čemu se radi. Tako se mi zabavljamo. Zapadni čovjek veliča cilj, ljudi s istoka žive za put. Ja sam svjesna da je uvijek dobro. I na cilju i po putu. Dok to uviđate, znači da ste živi. Život je najveća avantura.
