Urođena čovjekova želja i potreba da se natječe i bude bolji od drugih, svoju kulminaciju zasigurno dostiže u športu. No, rušenje rekorda ni u kojem slučaju nije rezervirano isključivo za športaše. Postoji gotovo neograničen broj čudnih, smiješnih i bizarnih načina za upis u knjige rekorda, a Guinness ih želi skupiti sve!
Sve je počelo 1951. kada je Sir Hugh Beaver, rukovodeći upravitelj pivnice Guinness, prigodom jednog lova na ptice u irskom okrugu Wexford sa svojim domaćinima raspravljao koja je najbrža ptica u Europi. No, ni u jednoj knjizi nije uspio pronaći odgovor. Tri godine kasnije, prisjećajući se te rasprave, dobio je ideju za promociju piva baziranu na ideji rješavanja salonskih rasprava te je pozvao športske novinare, blizance Norrisa i Rossa McWhirtera da kompiliraju knjigu činjenica i brojeva koja će sadržavati najviše dosege u proizvoljnim kategorijama, a ubrzo postati i svjetski prepoznatljiv brend. Nakon inicijalne faze istraživanja, uslijedilo je trinaest i pol tjedana pisanja, uključujući vikende i praznike, a malo tko je mogao slutiti da će, samo nakon tri mjeseca od izlaska (krajem kolovoza 1955.), knjiga već do Božića postati bestseler u cijeloj Britaniji. No, koliko god nitko nije mogao očekivati instantni uspjeh knjige, još je manje onih koji bi se okladili da će doživjeti svoju šezdesetu godišnjicu što se događa upravo ove godine. U međuvremenu, Guinessova knjiga rekorda postala je svojevrsna institucija, franšiza koja daleko nadilazi intenciju prvotnog tiskanog izdanja. No, misija je ostala nepromijenjena: cilj joj je i dalje zabaviti i informirati, slaviti najbolje u svijetu te inspirirati obične ljude da rade izvanredne stvari. Knjiga izlazi jednom godišnje, a uz ljudske rekorde, sadrži i dostignuća i ekstreme iz prirodnog svijeta poput, primjerice, najkraće rijeke na svijetu ili najotrovnije biljke. Zanimljivo je da je Guinessova knjiga rekorda najprodavanija knjiga u svijetu čime je zaslužila mjesto na vlastitim stranicama. Tome doprinosi i široka demografija, kako publike, tako i rekordera. Neki rekordi, primjerice, uključuju najstarije odnosno najmlađe sudionike u nekoj aktivnosti (kao što je Maurizio Giuliano, talijanski putnik i novinar koji je sa samo 29 godina posjetio sve suverene nacije svijeta što mu je donijelo rekord). Beskrajna potraga za novim rekordima i izvanrednim dostignućima u kategorijama u kojima mašta trijumfira, garancija su uspjeha i opstanka franšize. Da je prostora čak i za širenje gotovo neograničeno, dokazuje i zasebno gamersko izdanje (izlazi od 2007.) koje trenutno u svojoj osmoj ediciji sadrži rekorde iz aktualnih uspješnica poput GTA, Minecrafta i drugih. Također, franšiza je pokrenula i zabavne emisije u gotovo svim većim zemljama svijeta, a otvoreno je i nekoliko muzeja (SAD, Tokyo, Kopenhagen…). Od 2000. postoji i službena web stranica na kojoj se danas zaprimaju sve aplikacije za rekorde. Naravno, to podrazumijeva i prisutnost na svim bitnim društvenim mrežama iz čega se može zaključiti da širenje brenda ne pokazuje ali baš nikakve znakove posustajanja. Čovjek će uvijek imati visine kojima može stremiti, a Guinness će uvijek biti tu da ih evidentira.
Laskavom titulom vlasnika Guinnessova rekorda tijekom godina okitili su se i mnogi Hrvati. I dok je nekima rekord srušen, drugi su još uvijek nedodirnuti, a takvi bi mogli ostati još neko vrijeme. Primjerice, Goran Ivanišević upisao se u knjigu rekorda pobjedom na Wimbledonu s pozivnicom (osvojio), dok je Robert Prosinečki jedini igrač u povijesti koji je zabio gol na svjetskom prvenstvu za dvije reprezentacije. Nikola Tesla stvorio je najdužu umjetnu munju (40 metara), a Ivo Karlović sa svojih je 208 centimetara najviši igrač na Touru. Janica Kostelić najuspješnija je alpska skijašica u povijesti Zimskih olimpijskih igara, dok je Veljko Rogošić bio prvi maratonac s preplivanih 225 km iz 2006. Osim športaša, u Guinnessovu knjigu rekorda upisale su se i druge hrvatske pojave; Tomislav Radić režirao je kazališnu predstavu „Stilske vježbe“ koja neprestano igra 47 godina i teško da će je itko nadmašiti. U knjigu je ušla i Lukina jama koja se nalazi u dinarskom kršu, a duboka je rekordna 1392 metra. Također, Puljani su izradili najveću kravatu na svijetu kojom su 2002. omotali Arenu – bila je duga čak 808 metara. Vlasnici smo i rekorda najvećeg tamburaškog orkestra u svijetu, brojio je čak sto tamburaša, dok je u Dubrovniku svoj put u knjigu rekorda linđom otplesalo 274 što bivših što sadašnjih plesača folklornog ansambla „Linđo“. Hrvatskih rekordera previše je da bi ih se pobrojilo sve, no jednog nipošto ne smijemo izostaviti. Riječ je o entuzijastu Krunoslavu Budiseliću, vlasniku desetak rekorda koji je 2008. dobio pozivnicu za klub „Guinness club of record holders“, članstvo koje je rezervirano za rijetke multirekordere, a Kruno se nalazi među prvih dvadesetak. Obarao je rekorde u najviše sklekova u minuti (140), hodanju unatrag moonwalking tehnikom u dvije discipline, najbržem otvaranju 2000 pivskih boca, najviše ispečenih palačinki složenih u toranj (oko 700 komada, pekle se neprestano 23 sata), guranju automobila 24 sata, najviše obučenih majica (245), najviše obučenih čarapa na jednoj nozi odjednom (150)… Posljednji i najslađi hrvatski rekord u knjizi datira iz travnja ove godine. Naime, čokolada koju je Splićanin Marinko Biškić u travnju izlio na Peristil za 25. rođendan svoje tvrtke, najveća je ikada napravljena u svijetu. Iako je čokoladu u tajnosti pripremao gotovo tri mjeseca, nestala je u tren. No, tri tone najfinije tamne čokolade na više od 102 četvorna metra upisano je u povijest. A na susjednim stranicama donosimo i razgovor sa splitskim rekorderom…
Poznati gotovo u pravilu u Guinnessovu knjigu rekorda ulaze svojim dostignućima i bez namjere. Tako su ove godine svoje mjesto u knjizi pronašli Metallica (kao prva grupa koja je nastupila na svih sedam kontinenata), Eminem (tvorac najrječitije pjesme s čak 1560 riječi u šest minuta), Roger Federer u nekoliko kategorija (najviše osvojenih Grand Slam titula – 17, najviše dobivenih mečeva na Grand Slam turnirima – 265, najviše tjedana na prvom mjestu ATP liste – 302), serija „Igre prijestolja“ (zbog piratstva; svaka je epizoda u prosjeku preuzeta 5,9 milijuna puta) i mnogi drugi. Za obične ljude i pojave put je malo teži, ali zato višestruko zabavniji odnosno bizarniji. Neki od ovogodišnjih rekorda uključuju najveću disko kuglu (promjera 10.3 metra, na britanskom Bestival festivalu), najviše jabuka zdrobljeno bicepsom u minuti (8, a vlasnik rekorda je žena), najveću iskoristivu golf palicu (duljine 4,37 metara), najdulji jezik na svijetu (10 centimetara), najveći yo-yo (2 tone), najveću afro frizuru (visine 14 cm), kao i mnoge druge ništa manje zabavne rekorde.
Iako su kategorije rekorda fleksibilne koliko i ljudska mašta, smjernice i kriteriji za apliciranje ipak postoje. Prije svega, rekord mora biti mjerljiv (je li nešto najveće, najbrže, najduže…), a ljepota ili bilo kakva druga procjena u subjektivnoj domeni nisu dopuštene. Zatim, rekord mora biti moguće ponoviti, odnosno srušiti. Također, mora biti univerzalan i standardiziran što znači da ne smije biti ograničen, primjerice, na određenu regiju. Nadalje, mora biti provjerljiv (npr. tvrdnja „čovjek koji nikad nije pio vodu“ nije dokaziva osim ako je subjekt čitav život od rođenja proveo pod prismotrom svjedoka). Rekord također mora imati samo jednu varijablu te mora biti apsolutan, a ne ograničen na kategorije (najbrži sprint na 100 metara je rekord, dok najbrži sprint vatrogasca na sto metara to nije). Tijekom godina, neki kriteriji i pravila su mijenjani, pa su tako neki rekordi maknuti iz, uglavnom, etičkih razloga. Jedan od takvih je i rekord za najdeblju ribu gdje je želja za rekordom često nadilazila brigu za zdravljem kućnih ljubimaca. Stoga taj i njemu slični rekordi više ne dolaze u obzir, kao i svi koji uključuju konzumaciju alkohola gdje su ekstremi potrebni za srušiti rekord potencijalno pogubni. Neki su pak rekordi zatvoreni za pokušaj nadmašivanja jer se smatra da su odavno prešli prag tolerancije opasnosti (reli na javnim cestama, gutanje sablji…). Zanimljivo je pratiti koliko daleko je čovjek spreman ići za malo slave i da bi svoje ime pronašao u knjizi, budući da financijskih honorara za nagradu – nema.
Tekst: Stjepan Vudrag
Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 139
