Šest desetljeća „Djevojke iz Ipaneme“

Vinom, cachaçom i caipirinhama u klubu Vinicus u Rio de Janeiru, u četvrti Ipanema,nazdravili smo glazbenom klasiku koji su Antônio Carlos Jobim i Vinicius de Moraes napisali prije 60 godina

Bliži se ponoć i u četvrti Ipanema u Rio de Janeiru ulazimo u klub Vinicius. Nalazimo savršeni stol, odmah ispred gitarista koji izvodi bossa nova i samba standarde. Imali smo sreće jer stolovi se brzo pune, i to uglavnom Brazilcima, od kojih su mnogi lokalci iz same Ipaneme. Vidi se to jer dobro poznaju osoblje, naručuju pjesme od gitarista i pjevaju zajedno s njim. Premda je vrijeme neposredno prije slavnoga karnevala, turista je malo, tek nekolicina zaljubljenika u autentičnu brazilsku glazbu. Vinicius je nepretenciozan, ali ugodan mali glazbeni klub koji je ime dobio prema Viniciusu de Moraesu, brazilskome pjesniku, tekstopiscu, esejistu i dramatičaru, vjerojatno najpoznatijem po suradnji s Antônijom Carlosom Jobimom i činjenicom da su njegovi tekstovi bili dio rođenja glazbe bossa nova.

I dok gitarist započinje prve taktove i stihove skladbe „Djevojka iz Ipaneme“, jedne je od najpoznatijih brazilskih pjesama (koja bilježi nevino zaljubljivanje u lokalnu djevojku), pića ubrzano stižu za sve stolove. Vinom, cachaçom i caipirinhama nazdravlja se tom klasiku koji su Antônio Carlos Jobim i Vinicius de Moraes napisali prije 60 godina. Jobim je potpisao glazbu, a De Moraes je složio sjetne stihove… Pjesmu je, te 1962., prvi snimio Pery Ribeiro, popularni pjevač bossa nove, ali u svjetski hit pretvorena je tek 1964., verzijom koju su snimili Astrud Gilberto i Stan Getz – ta je izvedba 1965. osvojila Grammyja u kategoriji Ploča godine. Danas je ona znatno više od toga – nakon „Yesterday“ Beatlesa, druga je najobrađivanija pop pjesma, s verzijama koje su snimili nebrojeni izvođači, u rasponu od Elle Fitzgerald, preko Franka Sinatre do Amy Winehouse. Premda su Jobim i Moraes već nekoliko godina prije „Djevojke iz Ipaneme“ stvarali uspješnu glazbu, upravo ih je ta pjesma učinila svjetski poznatim.

Njihova glazba je bila zavodljiva, a tekstovi često izraz mašte. No, ne i uvijek. Tako djevojka iz Ipaneme doista postoji. No, da bismo o doznali kako je pjesma nastala, moramo se vratiti šest desetljeća unatrag… Ljeto je 1962. u Rio de Janeiru. U baru Veloso, udaljenome jedan blok od plaže u Ipanemi, dvojica prijatelja, skladatelj Antônio Carlos Jobim i pjesnik Vinicius de Moraes, piju pivo Brahma i razgovaraju o svojoj najnovijoj suradnji na pjesmama. Dvojcu je to omiljeno mjesto za piće i savršena prilka za promatranje djevojaka koje obilaze elegantne trgovine kvarta ili odlaze na plažu.

Premda su obojica oženjeni, ne libe se malo pogledati, pogotovo kada je u pitanju djevojka iz susjedstva nadimka Helô, 18-godišnja Heloísa Eneida Menezes Pais Pinto Carioca, inače i rodom iz Rija. Visoka je i preplanula, smaragdno zelenih očiju i duge, tamne valovite kose. Često ju viđaju kako prolazi, dok u kupaćem kostimu kreće prema plaži ili se u školskoj uniformi vraća s nastave, redovito praćena zvižducima mladića zadivljenih njezinom ljepotom. Djevojka ima način hoda koji De Moraes naziva – „čistom poezijom“.

Piše: Edo Franić
Ilustracija: Henrietta Rollins

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar