Ako vam na kakvom urbanom eventu ili raskošnom vjenčanju pažnju privuku očaravajuće i nesvakidašnje cvjetne dekoracije i ukrasne instalacije od biljaka neobičnog dizajna, lako ćete moći pretpostaviti čiji to potpis stoji iza njih. Akademski slikar, scenograf i dizajner interijera Saša Šekoranja vjerojatno je najpoznatiji domaći cvjetni dekorater, vječno inspirirani kreativac sposoban naizgled običnu grančicu kakve biljke pretvoriti u umjetničko djelo.
Maštoviti izlog njegove cvjetne galerije – najprije one u Ilici, a potom u Dežmanovoj – godinama je bio poseban ukras grada, kraj kojega se zadivljeno zaustavljaju čak i oni najužurbaniji prolaznici kako bi se na trenutak oplemenili ljepotom i upili dašak prirode. Odnedavno je svoj izložbeno-prodajni studio preselio u Ulicu Kralja Držislava 10, nedaleko Meštrovićevog paviljona, pridruživši se time već postojećem studiju Franić Šekoranja. Prostor je multifunkcionalan, u njemu izlaže svoje slike i keramiku, u njemu kreira i izrađuje cvjetne aranžmane i instalacije, u njemu sa smiješkom dočekuje goste, kupce, prijatelje, ali i one slučajne posjetitelje koji navraćaju tek kako bi “malo razgledali”. Dugi niz godina bio je uvjerljivo najtraženiji dekorater vjenčanja. Odradio ih je u tolikom broju da je 2008. godine čak izdao i “Priručnik za vjenčanja”.
“O vjenčanjima mislim sve najbolje. I najgore”, napisat će šaljivo u uvodniku priručnika, osmišljenog s ciljem da uzbuđenim budućim mladencima ponudi savjete oko organizacije i sačuva im živce. Ipak, odnedavno je potpuno odustao od ove vrste angažmana jer, kako kaže, “mladenke znaju biti nevjerojatno naporne, a posao nedovoljno inspirativan”. O njegovom pak talentu za dizajn interijera najbolje svjedoči kafić “Velvet”, čarobno mjesto u Dežmanovoj ulici i omiljeni ”dnevni boravak” brojnih Zagrepčana, pažljivo uređen s pregršt detalja, ukrasa i biljaka, a kojega je s kolegicom Anom Petričić Gojanović svojedobno bio i vlasnik. Ovaj rođeni Zagrepčanin s adresom u središtu grada, ljubav prema cvijeću naslijedio je od bake koja je na zagrebačkom Pantovčaku, gdje je odrastao s obitelji, uzgajala vrt i cvjetnjak. Rado se prisjeća svog djetinjstva tijekom kojeg je, kako kaže, stvorio bazu za sve ono što će kasnije postati – čovjek koji živi po svome, koji prihvaća i poštuje druge, a koji gotovo jednako uživa na selu obrađujući vrt, koliko i u urbanom okruženju središta metropole.
“Znate, jedni baka i djed bili su imućni – djed je bio majstor zlatar, baka je voljela baroknu raskoš – što je ostavilo velik trag na mene. S druge strane, djed i baka po tati živjeli su skromno, ali obožavao sam i tu stranu slobode i druženje s uličnom djecom. Mislim da je upravo taj kontrast napravio najveći utjecaj na moja razmišljanja, jer kako volim raskoš jednako sam sklon siromašnoj jednostavnosti”, rekao je svojedobno. Stoga urbanu i užurbanu zagrebačku svakodnevicu rado kombinira s bjegovima u Istru, gdje se opušta u vikendici u Rovinju ili u obližnjem selu gdje nadahnuto obrađuje veliki vrt koji je, kako kaže, antipod svemu onom što živi u Zagrebu i Rovinju. Jer ako se njega pita, umjetnost ne stanuje isključivo u galerijama, ona je u svemu oko nas, ona je u prirodi, ali i u umijeću življenja – od postave stola, načina ophođenja, do izbora stvari koje nas okružuju. “Lijepo ne znači skupo. Nema izgovora za to da si malim stvarima ne oplemenimo ambijent. Svatko si može priuštiti nabrati nekoliko vlati trave i imati ih u vazi”, poručuje Saša.
Neke od asocijacija koje se vežu uz vaše ime su maštovitost, neopterećenost, estetika, romantičnost, zaigranost… Kako biste se sami opisali?
– Da, super zvuči! Ipak, ja bih sebe primarno okarakterizirao kao nemirnog, nestrpljivog i znatiželjnog. Fasciniran sam stalnom mijenom i sve ono što radim u svojoj se osnovi oslanja upravo na težnju za promjenom i novim inspiracijama koje su zapravo vrlo uzbudljive. Promjene su ono što me oduvijek najviše zaokuplja, ali i najviše plaši.
Kojim spletom okolnosti svestrani akademski slikar i scenograf postaje najpoznatiji kao vrhunski dekorater cvijeća?
– Biljke, grane i cvijeće pri radu upotrebljavam kao medij, baš poput boje i kista koji su mi potrebni za slikanje na platnu. Sve je to u osnovi slično, a tehniku biram ovisno o tome što u nekom trenutku želim poručiti. Otkad znam za sebe volio sam crtati. Ta magija linije i bijelog prostora papira i danas mi je temelj svega. A cvijeće kao medij nije nimalo neobičan izbor. Privlači me ta njegova brza prolaznost i životnost. Impresivno je primjerice bilo promatrati sjeme nevena koje bih nehajno bacio, a ono bi ubrzo nicalo i eksplodiralo u narančastom cvjetanju.
Ljudi su to očito prepoznali kao nešto nesvakidašnje i drugačije. Danas sam vrlo sretan zbog toga.
Cvjetni aranžmani i instalacije koje izrađujete od živog bilja prava su umjetnička djela. No, upravo govoreći o prolaznosti, njihov je vijek trajanja vrlo kratak ili barem ograničen. Rastužuje li vas ta činjenica?
– Ne, uopće ne razmišljam na taj način, nego čak suprotno. Mislim da su sve faze kojima svjedočimo kod biljaka – od pupanja, cvatnje pa do propadanja – jednako zanimljive. Stvari koje su fragilne i prolazne posjeduju tu osobinu da su posebno dragocjene u trenutku dok traju. Poput spektakularnog zalaska sunca ili raskošne duge na nebu. Da su uvijek prisutni, ne bismo ih ni primjećivali, ne bismo oduševljeno vikali: “Duga, duga, gledaj!”.
Slikanje, ilustracija, dizajn interijera, aranžiranje… Lista vaših umjetničkih afiniteta podugačka je. Kojima od ovih aktivnosti u konačnici posvećujete najviše vremena, koje vas najviše vesele?
– Sve me podjednako veseli i ja tu ne vidim nikakve granice. Interijer može biti promišljen kao slika, a sliku pak može činiti kompozicija od bilja. Stvari su kod mene isprepletene i teško odvojive. Nikada nisam razmišljao o granicama, a pogotovo ne danas kada brišemo baš sve granice u svakom mogućem smislu.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Privatna arhiva
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
