Dok je mnogi prepoznaju kao vrckavu i elokventnu pjevačicu i zabavljačicu koja trenutačno uživa nemalu medijsku pozornost kao članica žirija popularnog showa „Tvoje lice zvuči poznato“, Sandra Bagarić kaže kako svi ti voditeljski, televizijski i drugi angažmani ipak ne mogu zasjeniti njenu prvu i pravu ljubav – operetu. Pa ipak, ova članica ansambla kazališta „Komedija“ pred sobom reda i neke nove izazove i projekte, koje uspješno balansira i s ulogom majke sinova Marka i Lovre.
Rođena u Zenici gdje je, kako kaže, provela bezbrižno i pitoreskno djetinjstvo, životni ju je put doveo prvo u Sarajevo, pa u Zagreb na Muzičku akademiju, gdje je odmah upoznala svog današnjeg supruga Darka Domitrovića. Karijera joj je imala brzu uzlaznu putanju i još za vrijeme studiranja njeno je lice krasilo mnoge naslovnice, a danas joj je sve projekte u kojima je radila teško i nabrojiti. Stoga ju i nije tako lako predstaviti…
Tko je, u stvari, Sandra Bagarić; kako biste sami sebe ukratko predstavili?
– Ja bih se opisala sasvim jednostavno – samo imenom i prezimenom. Sve me više ljudi prepoznaje po televizijskim serijama te po emisiji „Tvoje lice zvuči poznato“; većina mladih ljudi koji me sad znaju s televizije, vjerojatno nikad i nisu bili na nekoj mojoj predstavi. No postoji i ta „stara“ generacija koja me se sjeća iz vremena sjaja operete, vremena „Grofice Marice“ ili „Kneginje čardaša“. U stvari, ja sam svaštar.
Je li danas nužno biti svaštar?
– Bilo bi prekrasno da si čovjek može dopustiti fah idiotizam, da se tako ja mogu baviti samo onime što volim i što jesam u svojoj nutrini. Tada bih sigurno bila pjevačica Rahmanjinova i Čajkovskog. No, koncert Rahmanjinov-Čajkovski u životu sam uspjela prodati svega četiri puta. Zato bih se primarno opisala kao operetna pjevačica, međutim i opereta je sad nekako stavljena u ladicu, premda se nadam da će se kroz neko vrijeme iz nje izvući. Ni vani si danas ljudi fah idiotizam ne mogu priuštiti. Ja svoj javni nastup očigledno prilagođavam tržištu da bih mogla živjeti i zarađivati za obitelj. Tako da i glumim, i pjevam, i odlazim u voditeljske vode. Makar, ne žalim se zbog toga, sve ja to volim, sve to ja jesam i nije to nešto što pod svaku cijenu moram. Uostalom, to je nešto u čemu sam sretna, sreću mi daje već to da mnogo toga mogu isprobati i istražiti.
Tako ćete se, nakon svega, uskoro okušati i u „čisto“ dramskoj ulozi. O čemu se radi?
– Riječ je predstavi „Dama iz Maximea“, to je vodvilj, a radi se o iskusnoj kurtizani koja ismijava i manipulira cijelo mondeno pariško društvo. Premijera je predviđena u „Komediji“ u ožujku sljedeće godine, a predstavu režira Ivica Kunčević. Vjerujem da ću uspješno ući u taj lik koketne, zavodljive osobe; riječ je o vrlo izazovnom tekstu.
S kolegama iz svoje matične Komedije dosta radite i izvan kuće…
– Krajem studenoga i početkom prosinca Đani Stipaničev i ja zajedno s tamburaškim orkestrom imamo turneju po pet gradova u SAD-u. To su veliki koncerti kojima se baš veselim. Nakon toga nastavljam suradnju s Igorom Mešinom na sitcomu „Samo ti pričaj“, čiji je pilot prikazan i jako je dobro prošao kod publike. Tu igramo par srednjih godina koji je otpratio sina na studij i okrenuo se jedan drugome, uz mnoštvo aktualnih tema.
Gdje je nestala vaša prva ljubav – opereta?
– Nažalost, nema je. Nema je ni u HNK-u, a i u “Komediju” su došli neki novi trendovi, pa je sada u modi mjuzikl. Ja sam kao pjevačica dosta fleksibilna, pa sam radila i u mjuziklima – „Tko pjeva, zlo ne misli“, „Dundo Maroje“ i „Jalta, Jalta“, naravno, na nagovor Vlade Štefančića. Bila sam vrlo skeptična prema ulozi Nine Filipovne u Jalti; mislila sam da to nije za mene, jer je sinonim tog mjuzikla još uvijek Sanda Langerholz. Smatrala sam da je Sanda postavila temelje za tu ulogu, karakter koji je dosta različit od damskog i vrckavog karaktera operete. Međutim, Vlado je to nekako vidio u meni i s vremenom sam jako zavoljela tu ulogu, a i zagrebačka je publika prihvatila i mene i moje dvije kolegice, Renatu Sabljak i Danijelu Pintarić. Nama je kudikamo lakše jer radimo u alternaciji, dok je Sanda Langerholz sama vukla 500-tinjak predstava. „Jalta, Jalta“ mi je draga i zato jer sam po prvi put u hlačama, za razliku od operetnih krinolina i korzeta. Mjuzikl je ipak malo drukčija forma, no kako sam ja uvijek koketirala s drugim žanrovima, jako sam se dobro snašla. Od mjuzikla bih zaista voljela igrati u „Fantomu u operi“, ali mislim da zbog prava, taj spektakl nikad neće doći u Hrvatsku. A tu su naravno uvijek prisutni i stalni problemi financija tako velikih produkcija… Da se vratim na operetu: ona je i dalje moja najveća ljubav, bez premca. Pjevala sam i operu i sakralnu glazbu, no najsretnija bih bila da mi cijeli život bude opereta.
Nedostaje li Komediji novih domaćih glazbeno-scenskih projekata?
– Bilo je govora da bi se postavio jedan novi mjuzikl prema tekstu Mire Gavrana, „Byron“. Moj je suprug napisao prekrasnu glazbu, a i zajedno smo sudjelovali u tom stvaranju. To je nešto vrlo moderno, na tragu „Fantoma u operi“, ali i vrlo pjevno, lako ulazi u uho. Tu je i Ante Gelo koji je napravio divne aranžmane. S druge strane, Byron je bio interesantan i osebujan lik, a Gavran je priču smjestio u Veneciju za vrijeme karnevala, u austrougarsko doba, i dao joj ljubavne okvire. Mislim da bi takav projekt na našim daskama bio nova poveznica između operete i mjuzikla. Nadam se da će se jednog dana realizirati.
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Violeta Šunić
Frizura: Salon Evelin
Styling: Vesna Sposa
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
