RIEKA SUZUKI: Nježna prvakinja baleta HNK-a

 

Upornost, radišnost, predanost – redom su općepoznate osobine japanskog naroda. I sve ih bez ikakve sumnje prepoznajemo u 33-godišnjoj Rieki Suzuki, prvakinji Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koja je gotovo čitavu dosadašnju profesionalnu karijeru provela upravo u središnjem hrvatskom nacionalnom teatru

Rođena 1986. u Japanu, nakon školovanja na nekoliko japanskih baletnih akademija, trogodišnjeg “naukovanja” u Baletnoj akademiji Vaganova u Sankt Peterburgu i kratkotrajnog “izleta” u profesionalne vode izraelskog baleta, Rieka Suzuki od 2009. godine članica je zagrebačkog Baleta, gdje je danas u statusu solistice. U 11 godina koliko je gledamo na pozornici “žute kuće”, njezino se ime – možda dijelom i zbog simpatične podudarnosti s imenom hrvatskoga grada koji upravo slavi status Europske prijestolnice kulture – čvrsto upisalo u kolektivni imaginarij domaće kazališne publike, i to ne samo one baletne. “Orašar”, “Labuđe jezero”, “Ana Karenjina”, “Gospoda Glembajevi”… samo su neke od HNK-ovih recentnijih baletnih uspješnica u kojima je nastupala ili nastupa. Rieka je (u alternaciji s Natalijom Kosovac) ujedno i prva hrvatska baletna Elizabeth Bennet, slavna heroina klasika svjetske književnosti, romana “Ponos i predrasude” koji je Jane Austin napisala 1813., a Leo Mujić odlučio pretočiti u plesni pokret, u novoj baletnoj produkciji HNK-a, premijerno na repertoaru te kazališne kuće od 27. ožujka. Dok razgovaramo o njezinu životnom putu, od prvih baletnih koraka u Japanu, preko dolaska u Rusiju sa samo 18 godina, do njezina sadašnjeg života u Zagrebu gdje se, kako kaže, posve udomaćila, zapanjuje me izvanredna volja duha koja se krije u naizgled krhkoj konstituciji. Porculanski nježna, zavodljivo eterična, Rieka Suzuki osvojila me svojim šarmom, ali još i više, svojom unutarnjom snagom.

Djelujete tako nježno, a znamo kako težak i naporan mora biti život jedne balerine. Kako ste se uopće počeli baviti baletom, je li to bio nekakav djevojački san, roditeljska ambicija, slučajnost ili nešto treće?
– Imam tri godine stariju sestru i zapravo je ona “kriva” što sam danas ovdje. Kad smo bile male ona je išla na balet pa sam onda, prirodno, htjela ići i ja. Roditelji su bili uvjereni da to nije za mene, i isprva mi nisu dopustili. Nisam odustajala i na kraju su popustili. Ispalo je tako da je moja sestra poslije zaključila da balet ipak nije za nju, a ja sam od baleta napravila karijeru!

Kad pomislimo na Japan, prvo čega se sjetimo je automobilska industrija, tehnološki napredak, mange, anime, sushi… Dobro, i Fukushima. Kako izgleda život u Japanu?
– Moj otac radi u odjevnoj industriji, tako da smo se zbog njegovog posla dosta selili, pa sam prve tri godine života provela u Hong Kongu. Kad smo se vratili u Japan, živjeli smo prvo neko vrijeme u Osaki, a onda smo se preselili u Tokio. Japansko je društvo jako tradicionalno. Muškarci rade, a žene uglavnom ostaju kod kuće i brinu se o djeci. Istina, danas se to malo promijenilo, žene su se ipak malo emancipirale, kućne se obaveze uravnoteženije dijele. Društvo je sada donekle otvorenije, iako je još uvijek dosta prisutan taj tradicionalistički konzervativan mentalitet kojemu ne odgovara da žena radi. Nije se baš lako ni zaposliti – barem ne za stalno. Eventualno honorarno, na dio radnog vremena ili slično, bez beneficija i doprinosa. Moja je mama prije udaje radila u banci, ali je dala otkaz i ostala kod kuće s nama; dok smo bile male nije uopće radila a kasnije je radila neke honorarne poslove da malo popuni kućni budžet. Nasuprot tome, moj je otac radio po čitave dane, gotovo ga nikada nisam viđala. Odlazio je na posao rano ujutro i vraćao se kasno navečer. Preko tjedna sam ga mogla vidjeti samo ako bih ostajala do kasno budna.

Ovdje ste već više od deset godina, odnosno, izvan Japana već punih petnaest. Održavate li bliske odnose s obitelji, koliko često odlazite “kući”?
– Obavezno u Japanu provodim mjesec dana ljetnog godišnjeg. Tamo su mi roditelji i sestra, i sestrina obitelj. Jako smo bliski, a i oni mene često posjećuju, pogotovo majka. Eto, nedavno je bila kod mene u Zagrebu i gledala me u “Labuđem jezeru” i novom “Orašaru”.

Koliko je balet popularan u Japanu?
– U Japanu je balet umjetnost za one koji si to mogu priuštiti. Karte za produkcije velikih baletnih kuća su jako skupe – dakle, balet za većinu Japanaca nije baš svakodnevna kulturna razonoda, jer tko bi si mogao priuštiti karte za mamu, tatu i dvoje djece?! Naravno, postoje i brojne manje trupe koje nastoje popularizirati balet među mlađom publikom, na primjer, nastupaju po školama i slično. Ali, biti balerina u Japanu nikako nije lukrativan posao; dapače, djevojke moraju raditi dodatne poslove da bi preživjele. U Europi je sasvim druga priča. Ovdje države puno više izdvajaju za umjetnost, što vam omogućuje da se profesionalno bavite samo baletom, da mu se doista posvetite.

Tekst: Gea Vlahović
Fotografije: Violeta Juras
Make-up: Arijana Zogaj / Honey Bunny

Cijeli tekst potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar