Damask. Kasno poslijepodne. Ugodna proljetna toplina. Na ulici nikoga. Ruševine. U toj četvrti odavno nitko ne živi, nitko ne ide u školu, nitko se ne smije, ne svađa, miri, ne vodi ljubav. Rat u Siriji traje više od pet godina. Ondje je gotovo i nemoguće zamisliti nekadašnju svakodnevicu. Ulicom, kroz ruševine, probija se visok, svijetlokos čovjek s fotoaparatom u ruci. Da stalne detonacije ne prekidaju jezivu tišinu, čuo bi vlastiti korak… Prva borbena linija udaljena je tek tri kilometara. Nije tu prvi put; on je Hrvoje Ivančić pisac, reporter i povjesničar. U Siriji je kako bi prenio iskustva s ratnog terena, ukazao na humanitarnu katastrofu Bliskog istoka, ali i naučio nas poštovanju ljudskih različitosti.
Njegov životni odabir istovremeno začuđuje i imponira. Odlazak u opasno ratno područje na rubu je ludila. No, priče i fotografije koje dijeli u knjigama ili novinskim člancima teško da ikoga ostavljaju ravnodušnim. Bude košmar emocija. U mnogima humanost i duboku empatiju, u nekima bol, strah, tjeskobu, možda i zadovoljstvo zbog trenutačne vlastite sigurnosti… Posljednjih 12 godina Ivančić redovito 
putuje na Bliski istok. Zavolio ga je i dobro upoznao. Susreli smo ga u Splitu nakon promocije zbirke kratkih priča „Za’atar“ inspirirane upravo Bliskim istokom, prije svega Sirijom iz koje se nedavno vratio. Intrigantan naslov odmah privlači pažnju. Iako je za’atar u svakom kućanstvu Bliskog istoka tisućljećima neizostavna mješavina začina majčine dušice, sumaka, sezama i soli koja se dodaje maslinovom ulju u koje se potom umače kruh, pisac se u svojoj zbirci najmanje bavi hranom.
Knjiga se tako zove, jer je Bliski istok poput za’atara – mješavina…
– Tijekom boravka u Siriji u jeku rata nisam baš previše jeo i imao vremena obilaziti restorane. Probudite se ujutro, odlazite na prvu liniju gdje intervjuirate generale, ministre, ljude na tržnicama… i na večer idete u krevet. Tužna je činjenica da je Sirija prije rata izvozila hranu, a sada 4 i pol milijuna ljudi prima humanitarnu pomoć u hrani…
Kroz svojih 19 priča Ivančić provlači recentne, upečatljive događaje sirijskog rata. Akteri tih priča većinom su ljudi koji ondje žive. U fokusu mu je mali čovjek u vrtlogu velike geopolitičke igre.
– Provlačim povijesnu priču u zadnjih 100 godina, od 1916. godine otkako su Britanci i Francuzi tajnim sporazumom diplomata Sykesa i Picota prekrojili Bliski istok i prevarili Arape, ponajviše zbog energije, odnosno pronalaska nafte. Pričam o etničkim zajednicama, etnoreligijskim, konfesionalnim grupama i njihovom zajedničkom životu. Prikazujem ih kao ne toliko različite od nas. Bavim se i tabuima poput položaja žene i homoseksualaca na Bliskom istoku, temama koje čovjeka zanimaju kada se kreće u marginalnim skupinama – otkriva nam povjesničar koji je svoju viziju Sirije u suradnji s kolegom reporterom i snimateljem te našim dugogodišnjim suradnikom Goranom Šafarekom pretočio u dokumentarni film “Sirija – zemlja na raskrižju”.
Sirija posljednjih godina nažalost nije država sretnih sudbina. Najsigurnije područje je ono koje kontrolira vlada.
– Bombaši-samoubojice i eksplozije automobila bombi uobičajena su svakodnevica šijitskih četvrti Damaska. Inflacija je visoka, gorivo skupo, nestaje struja, puno je reketarenja od raznih strana upletenih u rat. Ljudi nemaju što za jesti. Živi se povučeno, stalno se provlači tiha jeza, pogotovo kada dođete u četvrti sravnjene sa zemljom. Damask je prije rata imao 3,5 milijuna stanovnika, dok ih je sada sedam budući da su u grad stigle izbjeglice iz drugih dijelova države. Žive po hotelima ili napuštenim zgradama – djelić tužne slike ratne Sirije s nama dijeli Ivančić, a zatim zabrinuto dodaje:
– Ljudima je dosta svega. Kako je sirijska vlada počela oslobađati više teritorija, probuđena je nada za prestanak sukoba. Prema nekim podacima UN-a, Siriji će biti potrebno 40 godina da se vrati u predratno stanje.
Upropaštena je jedna cijela generacija. Ali ako rat potraje, Sirija će postati novi Afganistan. Kada rat traje 15 godina, kada nema škole, dobivate novu generaciju neobrazovanih ljudi koji apsolutno nemaju razvijeno kritičko mišljenje, dobivate srednji vijek, to je onda raspad sustava.
Zagrebački student povijesti rodom iz Zaboka, novinarstvom se počeo baviti tijekom studija:
– Želja mi je bila da čim završim fakultet krenem u svijet. Trebalo je to naravno nekako financirati zbog čega sam u jednom stručnom časopisu počeo objavljivati povijesne članke. Spojio sam dvije ljubavi, za pisanjem i putovanjima – svoje novinarske početke prepričava Hrvoje koji je s vremenom stasao u cijenjenog reportera.
Tekst: Ivana Orešić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
