Kada je započela proizvodnja legendarnog Forda E-350, ja sam se tek rodio. Na dan kada sam odlučio spomenutim automobilom provozati se po Americi, nakon pune 54 godine prestala je njegova proizvodnja. Gledajući kartu, moje putovanje po SAD-u mjerilo bi se u pet-šest centimetara, no u stvarnosti u deset sam dana za volanom Forda prešao 3200 milja odnosno punih 5150 kilometara što je, priznat ćete, fina kilometraža. Vozio sam se po jugozapadnom području SAD-a, po Nevadi, Arizoni i Kaliforniji, posjetio mnoga zadivljujuća mjesta i lokacije, a ovo je izbor onoga najzanimljivijega, must see lokacija. Pa ako vas put jednoga dana tamo navede, eto vam malog vodiča…
Grand Canyon (Arizona)
Grand Canyon… Ovako velike rupe nema na svijetu. Grand Canyon je klanac veoma strmih litica koji je milijunima godina dubila i izdubila rijeka Colorado i sastavni je dio istoimenog nacionalnog parka, jednog od najstarijih u SAD-u. Teško je opisati osjećaj kada stanete na rub litice, a ispod vas je ponor od 1600 metara. Pogled u daljinu govori da ova rupa nema kraja… Gotovo 500 kilometara dugačak je ovaj trag koji je izdubila rijeka Colorado i njeni pritoci. Godišnje kanjon posjeti više od 5 milijuna ljudi. Naišli smo na bizarni podatak da je od 1870. do današnjih dana u parku umrlo više od 600 ljudi koji su uglavnom precijenili svoje fizičke sposobnosti. Klecaju mi noge dok gledam u ovo čudo prirode. Lako je uočljivo da vas od ponora i sigurnog pada dijeli tek niska žičana ogradica. Razlog je prozaičan – tko može ograditi 5000 kvadratnih kilometara, koliko bi to koštalo i koliko bi to trajalo. Pričekali smo na ovoj poziciji i zalazak sunca. Stotinama kilometara na obzoru vidjelo se da dolazi promjena vremena koju s naviještali tusti tmurni oblaci što su se nadvili nad klancem… Cijena ulaznice u nacionalni park iznimno je povoljna, pogotovo za američke uvjete – 25 dolara za osobni automobil (i sve osobe koje su u njemu), a ako ulazite individualno pješice, biciklom ili motorom, onda ulaznica stoji 12 dolara. U ponudi Grand Canyona pronaći ćete svašta: od kampiranja, planinarenja, raftinga, vožnje autobusom i vlakom, do preleta helikopterom i avionom (ljeti je aerodrom nacionalnog parka jedan od najprometnijih u Arizoni).
Hooverova brana (Arizona/Nevada)
Po kruni ove građevine visoke 221 metar i duge oko 379 metara, po cesti širine 14 metara ponosno vozim Ford iz jedne američke države u drugu. Krenuli smo iz Arizone, a za minutu stigli u Nevadu i eto nas u drugoj vremenskoj zoni. Prije 80 godina kada je sagrađena, bila je građevinsko čudo. Na nju je potrošeno toliko betona da su mogli sagraditi autoput koji bi povezao jedan kraj Amerike s drugim. Gradili su je uoči Drugog svjetskog rata (od 1931. do 1936. godine), pa su inženjeri računali na napade i diverzije, udvostručivši pritom količinu betona. Danas je to tek osrednja branica. Krećete li se tim dijelom svijeta, valjalo bi ju vidjeti, s obzirom na to da je moguće automobilom provozati se po kruni brane i zaviriti u sve njene kutke. Kažu stručnjaci da će do 2017. brana izgubiti smisao jer će se značajno smanjiti dotok vode. Presušit će rijeka Colorado i sve će otići kvragu…
Las Vegas (Nevada)
U Vegasu sam bio nekoliko puta i definitivno sam shvatio da me se nikako ne može nazvati ljubiteljem poker-automata i igara na sreću, štoviše. A nisam se kanio ni ponovo oženiti, ni družiti se s Elvisom, a srećom ni založiti išta u čuvenoj zalagaonici kod Pawna. Otišao sam stoga na toranj Stratosphere i bacio pogled na Sodomu i Gomoru iz zraka. Pitate za dojam? Evo vam odgovora: Las Vegas ima najviše crkava po broju stanovnika, ima više samoubojica nego ptica (najveći broj samoubojstava u SAD-u,) najveći broj rastava braka s obzirom na broj stanovnika… Pogađate , najveći je i broj sklopljenih brakova. Ništa od svega što ovaj Grad grijeha nudi (hvala ti Bože!) nisam konzumirao. Svoj mir potražio sam nešto dublje u pustinji Death Valley…
Death Valley (Kalifornija/Nevada)
Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim… Ta me misao vodila dok sam koračao suhim pjeskom pustinje Death Valley. Prošao sam Mrtvačev prolaz, Kanjon suhih kostiju, Pogrebne planine i jedva izašao iz pustinje Mojave – najsuše, najtoplije i najniže lokacije u cijeloj Sjevernoj Americi. Amerika, Amerika, zemlja velika, metar moga sela, Amerika cijela…Još jedan od fenomena Doline smrti je kamenje koje klizi po dnu isušenog jezera zvanog Trkalište – tu su tragovi velikog kamenja koje se pomiče preko posve ravne površine. Najvjerovatnije objašnjenje za tu pojavu jest da tlo poslije kiše postaje sklisko, a jak vjetar onda gura kamenje. Nailazio sam na sve nevjerovatnije prizore kao što je, recimo, Zabriske Point, fascinirala me i Umjetnikova paleta, da bi na kraju stao i u Badwater – najnižu točku Sjeverne Amerike i zapadne hemisfere – 85,5 metara.
.
NP Yosemite (Kalifornija)
Nacionalni park Yosemite nalazi se u središnjem gorju Sierra Nevade, a udaljen je oko 3 i pol sata vožnje od San Francisca te oko šest sati vožnje od najvećeg kalifornijskog grada Los Angelesa. Park predstavlja granitni ostatak gorja koje su ledenjaci izdubili u blagu dolinu velike dubine i oštrih litica visine do 914 m. Zapravo, dolina Yosemite proširenje je inače uskog klanca rijeke Merced koja presijeca južni dio parka od istoka prema zapadu. Slapovi Yosemite, koji su sa svojih 739 metara visine šesti najveći u svijetu, obrušavaju se u tri velika skoka. Iznad blagih i šumovitih obala rijeke Merced, uzdiže se jedan od najljepših svjetskih klifova, El Capitan (šp. za poglavicu). Na drugoj strani doline nalazi se velika granitna stijena nazvana Half dome (polukupola) zbog toga što je s jedne strane okrugl, a dok je s druge okomiti zid visine 670 metara. Znameniti klanci su i Veliki klanac rijeke Tuolumne i klanac Tenaya. Do parka smo došli tek tjedan dana nakon što su dvojica Amerikanaca ostvarila povijesni pothvat: upravo tu iznad stijena na kojima stojimo i tražimo im kraj u nebeskim visinama, popeli su se Tommy Caldwell i Kevin Jorgeson na 915 metara visoki vertikalni zid – El Capitan. Kako su nam objasnili, Caldwell i Jorgeson napravili su to slobodnim stilom, što znači da su se pri penjanju koristili samo vlastitim rukama i nogama, iako su sa sobom imali užad i ostalu opremu u slučaju pada. Slobodni penjači ne koriste se užetom da bi povukli težinu, niti na umjetni način stvaraju držače na stijeni. Umjesto toga penju se centimetar po centimetar loveći se za minijaturne utore i izbočine. Uspon je trajao danima, oni su živjeli u šatoru prikvačenom za ovaj granitni zid, odmarali se i penjali sve dok nisu uspjeli napraviti ovaj uistinu nevjerojatan pothvat. Hvala na pitanju, meni je na ovoj ravnoj visoravni sasvim dobro i ništa mi ne fali…
Sedona (Arizona)
Sedona je smještena u jedinstvenom geološkom području okružena monolitima od crvenog stijenja jedinstvenih imena poput Katedrala ili Šalica za kavu. Stijene blistaju narančastocrvenom bojom, naročito za izlaska i zalaska sunca. Mjesto je i umjetnička kolonija, idealno za kupovanje suvenira. U gradiću živi oko 10.000 stanovnika, po okolnim brežuljcima nalaze se vile i kuće za imućnije stanovnike. U turističkom uredu hvale se popisom filmova koji su snimljeni u Sedoni – više od sto vesterna snimljeno je u ovim predjelima s crvenom zemljom i neobičnim stijenjem. Spomenimo samo „U 3.10 za Yumu“ ili „Johnny Guitar“. Za manje od 100 dolara nude nam vožnju džipovima po okolinim brdima. No, kako mi je vlastite vožnje već pomalo navrh glave, lijepo zahvaljujem na ponudi. Radije sam posjetio lokalnog umjetnika, vlasnika suvenirnice u kojoj su svi predmeti izrađeni od recikliranog materijala. Ženske torbice od čokoladnih papirića, podmetači napravljeni od starih tipkovnica, a čitav dućan sklepan je od praznih kantica u kojima su bili boje i lakovi…
Los Angeles (Kalifornija)
Naša navigacija govorila je da do Hollywooda ima manje od dva sata vožnje, ali nije govorila da ima četiri sata stajanja u kolonama. Ako ikada dolazite u ovaj dio svijeta, znajte da dolazite na najveće parkiralište na planetu, kako domaćini nazivaju to stajanje u koloni kakvu je teško uopće zamisliti. Eto nas napokon u Los Angelesu – Rodeo Drive, Malibu, Beverly Hills, Griffith Observatory… Za dvojku iz zemljopisa još trebate znati da je LA središte filma i televizije i sinonim industrije pokretnih sličica čitavog svijeta. Grad je dva puta bio domaćin Olimpijskih igara (1932. i 1984. godine.) Za trojku bi trebali u gradu boraviti bar tri mjeseca, a odlikaši kao što je moj prijatelj Jadran Lazić (poznati fotograf koji tu godinama živi i ima svoj studio) tvrdi da kada bi ovdje proveli čitav život teško da biste upoznali sve čari ovog grada koji ima stanovnika više nego cijela Hrvatska. Ja sam se unatoč prilično točnoj navigaciji koja je govorila na tečnom hrvatskom zamalo izgubio. Pronašao sam se kod ploče Santa Monica, bio je to znak da sam došao do kraja – ovdje završava „glavna ulica Amerike“. Mati svih cesta umire u Santa Monici, a rađa se moja želja da ponovno vidim zemlju kauboja ali da krenem redom. Od Aljaske…
San Diego (Kalifornija)
Na samom sam jugu SAD-a, nadomak granice s Meksikom. Tu me čeka moja dobra prijateljica Ivana Flores koje je bila novinarka u Teni, direktorica u Unexu, a onda ju je ljubav odvela sve do do Meksika. Udala se za Meksikanca, pa su se onda preselili u San Diego. Kako se samo razveselila kada smo se sreli… Zalili smo susret tekilom, naravno uz mariače. Dan smo proveli na Midwayu, nosaču aviona iz Drugog svjetskog rata, koji je nedavno pretvoren u muzej. U lokalni zoološki vrt nismo stigli, a kažu da smo trebali. Trebali smo, ali nismo stigli otići i u susjedni Meksiko – na samoj granici nalazi se Tijuana, grad u kojem su, svi tako tvrde, najglasniji mariači na svijetu. Ivana mi je objasnila da bi lako izašli iz „tih Amerika“, ali ne jamči da bi tek tako ponovno ušli u ovu najjužniju luku SAD-a. Bolje onda da smo ostali i evocirali uspomene. I jedan dobar savjet za kraj: zateknete li se u San Diegu, besmislica bi bila preskočiti upravo fascinantni Sea World. Neka vam ne promakne ni Balboa Park, zelena oaza u samom gradu, a šetnju završite u Heritage Parku diveći se dobro sačuvanoj viktorijanskoj arhitekturi San Diega…
San Francisco (Kalifornija)
Vozimo se preko čuvenog mosta Golden Gate. Pa Golden Gate Park, Twin Peaks, Fisherman’s Wharf, Civic Center, financijska četvrt, opera, gradska vijećnica, Cable Car, Victorian Homes, Nob Hill, Chinatown, Union Square… Vožnju čuvenim tramvajem nismo mogli izbjeći, račiće i škampe nismo propustili. Koliko je samo policijskih automobila razbijeno po ovim brežuljcima i „goredolje“ cestama. Alcatraz nisam vidio. Danima, a često i tjednima prije treba dogovoriti posjet odnosno kupiti ulaznice. Što ti je život – mnogi su sanjali da pobjegnu iz tog mjesta, a danas se turisti tuku za karte i plaćaju da ih odvedu u Alcatraz. Možda i mi od Remetinca jednog
dana napravimo atrakciju…
Fotografije & Text: Romeo Ibrišević (By Olympus)
Tekst objavljen u Jet Set Magazinu broj 138
