Ivana Bodrožić, aktivna promotorica književnosti, neumorna kulturna radnica i angažirani ženski kolumnistički glas, nedavno je objavila novi roman, “Sinovi, kćeri”, dirljivu literarnu posvetu ljubavi punu moćnih, bogato iznijansiranih emocija
Različiti ljudi različito čitaju. Za neke je knjiga vrsta bijega, nekima izvor informacija. Neki u knjigama traže heroje, a neki se vraćaju u prošlost, ili odlaze u budućnost. No, sasvim je sigurno da svi koji vole književnost u njoj ponajprije nalaze inspiraciju. Inspiraciju za promišljanje, za snivanje, za poduzimanje promjena. Književnost je moćan alat – riječi na papiru mogu u životu čovjeka imati veću snagu od oružja. Kad je 2010. godine objavljen roman “Hotel Zagorje”, njegova autorica Ivana Bodrožić (1982.) od mlade pjesnikinje praktički preko noći postala je nagrađivana autorica “prvog pravog” hrvatskog romana o Domovinskom ratu. Njezina knjiga, proizašla iz dnevničkog suočavanja s traumatičnim iskustvom pada Vukovara i izbjeglištva, jedno je od najautentičnijih domaćih literarnih svjedočanstava najvažnijeg dijela recentne hrvatske povijesti. Roman je u veljači 2020. s izuzetnim uspjehom adaptiran u istoimenu predstavu zagrebačke Gavelle, a već neko vrijeme u planu je i film u režiji Jasmile Žbanić. Ivana Bodrožić ni prije toga nije bila posve anonimna: za debitantsku zbirku poezije “Prvi korak u tamu” (2005.) nagrađena je Goranom za mlade pjesnike i nagradom Kvirin „Matice hrvatske“. Od tada je objavila još dvije knjige pjesama, te po jednu zbirku kratkih priča, kolumni i slikovnicu, kao i hvaljen i nagrađivan roman “Rupa” (2016.), koji je tematiziranjem političke korupcije i sprege vlasti, policije i mafije u njezinu rodnom Vukovaru, uzburkao poneku mutnu baru u tome gradu.
Aktivna promotorica književnosti, neumorna kulturna radnica i angažirani ženski kolumnistički glas, nedavno je objavila novi roman, “Sinovi, kćeri” (Corto Literary, 2020.), dirljivu literarnu posvetu ljubavi, punu moćnih, bogato iznijansiranih emocija, kojom se ta autorica dokazuje kao izvanredno zrela spisateljica i nedvojbeno jedna od najvažnijih suvremenih hrvatskih književnica. Njezina je knjiga slojevita, poetična i bolna dekonstrukcija suvremene hrvatske tragedije kao društva zaključanog u vlastitim okoštalostima. Ispisana kroz tri odvojene ali međusobno uvezane priče napisane u tri različita jezična, emocionalna i psihološka registra, knjiga Ivane Bodrožić “Sinovi, kćeri” sasvim se sigurno uvrštava u sam vrh suvremene hrvatske književnosti. Svaka je književnost istodobno rezultat vremena u kojem živimo i sredstvo mijenjanja percepcije toga vremena. Tko nam može reći kako ispravno živjeti? S Ivanom smo za naš časopis porazgovarali o toj temi koja je središnja za njezin novi roman, o njezinim literarnim i osobnim preokupacijama, a pomalo i o onome što je određuje i što čini dio njezine intimne i profesionalne svakodnevnice.
Upravo vam je izašao novi roman, “Sinovi, kćeri”, u kojemu se bavite temom “drugačijosti”. Što je bilo ključni otponac za tu knjigu, nekakvo njezino ishodište? Zašto ste ju napisali? Zašto ste odlučili tematizirati transrodnost?
– Roman ”Sinovi, kćeri” dolazi iz istog mjesta iz kojeg dolaze sve moje knjige, iz želje za ublažavanjem tjeskobe i davanja smisla životu, a posebno onome čega u njemu ima toliko puno – ljudske patnje. Ideja za ovakvu kompoziciju i ove tri priče nastajala je kroz neko vrijeme, ali prvi otponac bio je tekst koji sam pročitala u novinama o ženi koja uslijed moždanog udara godinama ostaje zarobljena u svom tijelu, svijest joj je očuvana, a može pomicati jedino zjenicama. To mi se učinilo kao strašna sudbina, a ujedno i strašna metafora koju do neke mjere svi možemo ponutriti, kada fizički aspekt preslikamo na metafizički. Konkretno, možemo tjelesno biti pokretni, a duhovno duboko zaključani i zatvoreni, posebno prema najbližima, što onda teško deformira našu dušu i živote. Druga priča, o mladiću koji je zarobljen u tijelu prema kojem osjeća nesklad, izrasla je iz jezive atmosfere u 2018. kada se u Hrvatskoj ratificirala Istanbulska konvencija o nasilju nad ženama, a konzervativne i desne udruge, političari i pojedinci su takvu temu iskoristili da se iživljavaju nad jednom manjinom unutar manjine šireći gnjusne laži, potpuno needucirani i potkapacitirani da se bave tom temom. Poznajući ljude koji se nalaze u takvoj situaciji, osjetila sam duboko žaljenje i bol što moraju tako nešto prolaziti i što nitko za to neće odgovarati. Također, i ta tema ima i svoje metaforičko značenje. Treći dio, koji rastvara majčinu priču, dolazi iz srca mnogih naših obitelji gdje je transgeneracijsko nasilje prihvaćeno u okvirima patrijarhata duboko oštetilo naše bake, majke, pa i očeve i braću; tema koja nam je svima, rekla bih, na neki način bliska i poznata.
Što znači zaključanost u osobnom, a što u društvenom smislu? Čini se da to dvoje nije moguće razdvojiti; jedno uzrokuje drugo… Dvije zaključanosti iz vaše knjige odnose se na zaključanost u tijelu – u oba slučaja doslovnu, iako iz različitih pozicija i različitih manifestacija, dok je u jednoj priči riječ o, kako ste malo prije rekli, zaključanosti u mentalitetu, nazadnjačkom konzervativnom svjetonazoru čvrstog patrijarhata. Dakle, osobno i društveno neodvojivo se prelamaju?
– Upravo tako, dvije zaključanosti koje navodite ne mogu se odvojiti, rekla bih prije da na jedan način funkcioniraju po principu spojenih posuda, jer budući da naša intima nije izdvojena iz društva, isto tako društvo u kojem živimo ima snažan utjecaj na našu intimu, kako se osjećamo u sebi i sa sobom. Ako društvo ima vrijednosno negativne, rigidne stavove prema, primjerice, određenim vrstama ljubavi, obiteljskih zajednica, ako se trsi da na temelju toga unizi, diskriminira i izbaci određene skupine građana, ukratko, ako je društvo zaključano i neinkluzivno, onda se niti pojedinci ne mogu osjećati dobro u svojoj intimi. Mislim da je puno razorniji i snažniji taj smjer u kojem društveni poredak, vrijednosni sustav zajednice, ima utjecaj na pojedinca i njegovu intimu, nego obrnuto. Takva zaključanost se potom internalizira odgojem, prenosi se transgeneracijski i vrlo brzo imamo jedan sustav koji sam sebe opslužuje i opravdava hraneći se onim slabijima, onima koji su u manjini, pa kao i svuda, dogodi se da manjine u takvim društvima samo pokušavaju proći većini ispod radara da ne budu okrivljene za različite frustracije i nepogode u društvu. Nekoliko takvih desetljeća – i ostaje nam malo slobodnih ljudi.
Tekst: Gea vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
