Njezin emocijom obojeni glas i danas je simbol romantične Francuske, a ona sama jedna je od najvećih ikona francuske kulture. Edith Piaf ili Vrapčić, kako su joj zbog sitnog stasa, ali i predivnog glasa, tepali, ove bi godine napunila stotu. Upravo to, bio nam je povod da se se osvrnemo na šansonijersku scenu, nekad i danas, a na tom putovanju još kako zahvalan i meritoran sugovornik bio nam je jedan od začetnika hrvatske šansone, prvi skladatelj koji je uglazbio pjesme hrvatskih antologijskih pjesnika i negdašnji umjetnički direktor Chansonfesta, Hrvoje Hegedušić.
Šansona (franc. chanson: pjesma), izvorno je pučka umjetnost, no ona moderna, kakvu poznajemo, svoje utjecaje najviše duguje frankofonoj kulturi, pariškim, angažiranoj radničkoj pjesmi druge polovice 19. stoljeća, ali i kulturi novoga građanstva la belle époque (lijepo doba, izraz koji se odnosi na mirnodopsko razdoblje u Francuskoj, od 1871. do 1914., i oslikava pozitivne promjene koje su se u tom periodu u društvu dogodile). Pojam autorske šansone afirmirao se nakon Drugog svjetskog rata, a poseban naglasak bio je na kvaliteti teksta. Protagonisti te nove francuske šansone najpoznatiji su u povijesti žanra: Léo Ferré, Jacques Brel (iako Belgijanac), Charles Aznavour, a uglazbljivali su pjesničke velikane poput Baudelairea, Rimbauda, Verlainea itd. U Hrvatskoj, tradiciju uglazbljivanja antologijskih pjesnika započeo je Hrvoje Hegedušić, a i sam je ušao u antologiju interpretacijom Cesarićeve „Balade iz predgrađa“. Za naš se časopis prisjetio početaka hrvatske šansone:
– U početku smo radili prepjeve stranih pjesmama; engleskih, talijanskih ili francuskih, no htjeli smo raditi pjesme na svojem jeziku jer, kao i svaki drugi, ima drugačiju dinamiku, drugačije pauze. Listali smo antologije i tražili pjesme za uglazbiti. Svaka pjesma ima svoju glazbu, svoju metriku i to samo treba čuti. Bilo je to neko drugo, romantičnije doba, pogodno za uglazbljivanje autora poput Zvonimira Goloba, Cesarića, Matoša, Krleže…
Šezdesetih, šansona se miješala s utjecajima jazza, bluesa, rocka, reggaea, pa i duhovne glazbe, no osnovne značajke je zadržala – nadahnut tekst, sjajnu glazbu i sugestivnu interpretaciju. Iako najveću reputaciju uživa u rodnoj Francuskoj, šansona svoje utjecaje manifestira u više smjerova, od talijanskih kancona do protestnih pjesama Boba Dylana.
U našem glavnom gradu, šezdesete su godine izrazito modernističkih strujanja. Zagreb već ima Bienalle suvremene glazbe, priznatu školu crtanog filma i Zagrebački festival zabavne glazbe. No, s obzirom na činjenicu da je u to vrijeme većina naših festivala u pravilu odbijala šansone kao „prespore i pretužne“, skupina izvrsnih autora, kompozitora, aranžera, tekstopisaca i izvođača počinje svoje djelovanje na margini glavne struje, što dovodi do osnivanja Zagrebačke škole šansone (prošle godine retrospektivom obilježili su pedesetu obljetnicu). Do kraja 60-ih šansona se učvrstila, ne samo na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe, već i u radijskim i televizijskim programima te ju je sve više prihvaćala i najšira publika. Čak i bivši rokeri, poput Ibrice Jusića, trajno se posvećuju šansoni…
Uz našeg sugovornika, za rođenje suvremene hrvatske autorske pjesme zaslužna je sjajna generacija autora i interpretatora, a najpoznatiji su joj predstavnici Zvonko Špišić (bivši direktor Zagrebačkog festivala koji je uvelike utjecao na stvaranje škole), i nedavno preminuli Arsen Dedić, jedan od utemeljitelja škole, koji se smatra najvećim hrvatskih kantautorom. Ova su tri imena nedvojbeno imala najveći utjecaj na podizanje kvalitete pjesme na glazbenoj sceni bivše Jugoslavije. Unatoč brzoj popularizaciji, u sedamdesetim godinama šansona kao da gubi dah. Iako je autorska pjesma bila i ostala bitan dio identiteta Zagreba, šansona počinje uzmicati pred rock&roll glazbom i drugim popularnim vrstama. Preživljavaju tako samo najbolji. U devedesetima stvari se dodatno pogoršavaju. Prisjeća se toga i Hegedušić:
– Jasno je da su za vrijeme rata ljudi izgubili interes za šansonu. Promijenio se čitav odnos prema glazbi – dok su se nekad ljudi kroz šansone emotivno punili, u to su se doba ljudi kroz glazbu isključivo praznili tražeći eskapizam od općeg stanja. Nas nekoliko smatralo je tad da je potrebno nešto napraviti, pa smo se skupili i 1998. organizirali prvi Chansonfest.
Tekst: Stjepan Vudrag
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
