Da su za diplomaciju, ali i za svakog čovjeka, stigla vrlo izazovna vremena, jasno kaže bivši iskusni novinar, a sada veleposlanik Republike Slovačke u Zagrebu, Njegova Ekselencija Peter Susko. I intervju za naš časopis zbog pandemije dao je putem e-maila, a na pitanje kako podnosi uvjete rada u „novom normalnom“, vrlo kratko odgovara – teško.
– Suština diplomacije je interakcija s ljudima, ne samo s partnerima iz ministarstava i drugih državnih tijela i organizacija civilnog društva, već i s građanima, upijanje opće atmosfere, raspoloženja ljudi. Nešto poput svisca koji njuška zrak, kako bi osjetio s koje strane puše vjetar, odakle dolazi opasnost, odakle promjena. Tu nam je, na žalost, pandemija otupila njuh – kao što je uostalom jedan od simptoma te bolesti: uzalud njuškamo promjene, sve nadvladava smrad korone – slikovito kaže veleposlanik. Ne skriva da mu nedostaje neposredniji kontakt s ljudima, jer ipak je čovjek društveno biće. „Mrzim videokonferencije, gdje si u većini slučajeva sudionici izrecitiraju svoje, a zatim često samo na pola uha slušaju ostale, dok na računalu ili mobitelu rade druge stvari“, kaže bez dlake na jeziku.
Ne krijete da je za vas pandemija mnogo više od pukog pobrojavanja oboljelih…
– Korona nam je svima promijenila život. Nalazimo se u permanentnom fizičkom diskomforu dok neprekidno pratimo svoje zdravstveno stanje i stanje svojih bližnjih te zabrinuto motrimo da nitko iz naše okoline slučajno nije dobio obavijest da je pozitivan. Slažem se s mišljenjem psihologa, kako na posljedice pandemije na naše psihičko stanje u budućnosti još nismo pripremljeni. Govorimo o ekonomskim i medicinskim gubicima, kalkuliramo koliko će nas koštati lockdown, računamo koliko trebamo novca za kompenzacije plaća zaposlenih, analiziramo manjak u prihodima od poreza… Ali vjerojatno bismo se trebali u većoj mjeri baviti i time kakve posljedice na naše duševno zdravlje ima izolacija, gubitak socijalnih navika uz posao od kuće ili posljedice online obrazovanja na mentalni razvoj djece. Trebali bismo se ozbiljno početi baviti i statistikom porasta nasilja u obitelji, potom frustracijama izoliranih ljudi koje utjecaj monotematskog informacijskog pritiska prirodno vodi do građanskog bunta, što dodatno tjera vodu na mlin nesistemskih i radikalnih organizacija i političkih pokreta. Sve su to posljedice pandemije. Trenutačno dominira anksioznost, što je razumljivo.
Što se sve promijenilo u radu veleposlanstva u posljednjih nekoliko mjeseci?
– Na rad veleposlanstva pandemija je utjecala, na primjer, u ograničenju pružanja konzularnih usluga – što je, naravno, povezano i s režimom na granicama i mjerama koje su na snazi u Slovačkoj. Uveli smo nošenje maski i unutar objekta, u svakom uredu imamo sredstva za dezinfekciju, češće dezinficiramo zajedničke prostorije, svako jutro mjerimo temperaturu, ograničili smo kontakte s vanjskim svijetom na najmanju moguću mjeru, trudimo se ne sudjelovati na javnim skupovima na kojima je najavljen veći broj ljudi i slično. Naravno, nedostaje nam češći kontakt s članovima naših obitelji, koji su ostali doma, u Slovačkoj, bojimo se za njih te se, kao i svi, nadamo da će se dolaskom cjepiva situacija okrenuti nabolje.
Čemu se najviše radujete kad se pandemija napokon stavi pod kontrolu?
– Kao što sam već i odgovorio – socijalnom kontaktu. Volim ljude. Ne odgovara mi komunicirati s njima na daljinu, bilo to na distanci od dva metra ili u online prostoru. Veselim se ponovnim zajedničkim ručkovima, razmjeni mišljenja na kavi ili uz pivo, bez straha da ću sutra možda zakašljati ili da neću moći disati bez pomoći. Veliki sam ljubitelj nogometa i sve dok sam prije tri godine, nesretno, slomio gležanj, aktivno sam ga i igrao. Nemogućnost vidjeti Ronalda uživo s tribina na Poljudu, na nedavnoj utakmici reprezentacija Hrvatske i Portugala, boli. Ne tako kao taj slomljeni gležanj, ali dosta.
Kako se Slovačka nosi s pandemijom, a kako vidite hrvatske mjere?
– Svaka regija svijeta ima svoje specifičnosti. Ova pandemija, iako nije prva, a daleko da će biti i posljednja, jasno je to pokazala. U Kini se stanovništvo petmilijunskog Wuhana bez gunđanja podvrgnulo lockdownu te su poštivali zabranu izlaženja. U Italiji u tom razdoblju takva naredba ne bi funkcionirala. Nije mogla. Koliko ljudi – toliko ćudi. Nema kaputa koji odgovara svakome. Nije na meni da ocjenjujem mjere koje predlaže Krizni stožer u Hrvatskoj ali, za razliku od mnogih Zagrepčana, ja nosim masku na licu uvijek kad izađem na ulicu. Na engleskom jeziku postoji lijepa izreka: Better safe than sorry. Ja je se držim. Ako pratite vijesti, sigurno znate da smo u Slovačkoj napravili eksperiment s masovnim testiranjem državljana antigenskim testovima. To je jedan od alata koje koristimo za borbu protiv epidemije, za otkrivanje zaraženih osoba „natovarenih“ virusom te za njihovo izoliranje od ostale populacije. U kojoj mjeri nam se ovaj alat pokaže koristan za budućnost, to je trenutno predmetom analize. Ali ponavljam: nije moguće svaki recept – čak i uspješan u jednoj državi ili regiji – primijeniti svugdje. Švedski model, primjerice, nije slijedio nitko u Europi… Nemamo na žalost univerzalno rješenje za borbu s virusom, ako izuzmemo cijepljenje. A i to sa sobom donosi ispunjenje nekoliko epidemioloških uvjeta za postizanje imuniteta.
Završetak pandemije donijet će nove izazove za Europu i cijeli svijet. Kako ih vi vidite?
– Definitivno povratak zdravom razumu. Pandemija je na površinu izbacila to najbolje, ali i to najgore među nama. Do glasa su došle pametne glave struke, ali i širitelji panike i raznih teorija zavjere. Korona je stvorila nove vođe, ali na njenom valu surfaju i populisti. Jaz između bogatih i siromašnih, između onih koji si mogu dozvoliti platiti vlastiti komfor i onih koji ne mogu, ponovno se produbio. Ali shvatili smo i da materijalna dobra nisu sve, da zdravlje ipak ima legitimno pravo zauzimati na ljestvici vrijednosti više mjesto od novog automobila ili godišnjeg u Dubaiju. Vratiti aktivu i pasivu, pozitive i negative života iznova u ravnotežu, a ne oglupjeti pri tome, bit će po meni najveći izazov „postkoronskog doba“.
Diplomaciju, pretpostavljam, uskoro čekaju neki novi izazovi?
– Naravno. U prvoj fazi „koronskog doba“ diplomacija je imala nezamjenjivu ulogu u repatrijaciji vlastitih građana, kasnije je bila instrumentalna prilikom nabavljanja medicinske opreme i pomoći iz inozemstva. Poslije su to bili upravo diplomati koji su na tlu EU pokrenuli rađanje nekoliko financijskih instrumenata za pomoć gospodarstvima država članica Unije pogođenim pandemijom. Na primjer, Fond za oporavak iz kojeg će Hrvatska imati na raspolaganju 7,36 milijardi eura bespovratnih sredstava. Diplomacija se angažira i prilikom razmjene iskustava, know-how i tehnologije, primjerice plućnih respiratora ili cjepiva. Slovačke tvrtke Multiplex DX, Q-vent, Axon Neuroscience ili IPM Chirana su dokaz da u Slovačkoj imamo potencijal generirati svjetski unikatna rješenja te zahvaljujući diplomaciji predstaviti ih cijelom svijetu. U „postkoronskom dobu“ vidim najveću ulogu diplomacije u tome – da se spriječi zlorabljenje „novog normalnog“ uzurpatorima koji će željeti situaciju preokrenuti u svoju korist. Definicija diplomacije jest spriječavanje konflikata, što nam, na žalost, ne uspijeva uvijek. Ali je naša dužnost bar se potruditi.
Kako ste kao diplomat, a kako osobno doživjeli ovu pandemiju?
– To su dvije strane iste medalje. Ne mogu se ne složiti sam sa sobom, iako bih to ponekad jako volio (smijeh).
Okrenimo se malo našim zemljama. Kakva nam je povezanost bila do sada, a što nas čeka?
– Slovačka i Hrvatska imaju više tog zajedničkog nego što bi se moglo činiti na prvi pogled. Nije samo dolazak na Jadran ono što nas spaja. Korijeni našeg suživota sežu daleko u srednji vijek. Pozajmljujući riječi rektora Sveučilišta u Zagrebu, profesora Damira Borasa, „Hrvatska i Slovačka dijelile su kroz povijest slične sudbine i bile dio zajedničkih političkih prostora kulturnih, intelektualnih, znanstvenih i drugih vrijednosnih dosega europskog bića. (…) Još od razdoblja narodnih preporoda u 19. stoljeću, kada su politički izgrađivane obje nacije, preko svojih akademskih pregalaca, puno je toga što je čvrsto povezivalo Hrvate i Slovake.“ Dodajem samo da se ta „čvrsta veza“ nastavlja plodnom suradnjom u Europskoj uniji i NATO-u. Ovu vezu učvršćuju i predstavnici slovačke dijaspore koji danas žive na području Hrvatske. Doselili su se još u 19. stoljeću i naseljavali pretežno Slavoniju i Baranju. Naći ćete ih u Iloku, Markovcu, Našicama. Aktivni su, čuvaju i razvijaju ne samo slovačku tradiciju, jezik i kulturu, već obogaćuju i hrvatsku kulturu te predstavljaju čvrstu vezu među objema našim narodima i državama.
Kao dvije tranzicijske zemlje, imamo li sličan mentalitet?
– Donekle. Slični smo u tome da kad konačno postignemo uspjeh – recimo ulazak u EU – opustimo se, jer smo pobijedili. Ali sloboda, vladavina prava i sva ostala dostignuća demokracije moraju se njegovati i čuvati. Nisu dana jednom zauvijek, borba za njihov opstanak se nastavlja, jer izazova je mnogo. Od populizma do ekstremnog radikalizma, od onih koji bi najradije vratili prošlost, do onih koji vide spas u diktaturi ili anarhiji. Sloboda je krhka porculanska lutka, lako se razbije kad čovjek na nju ne pazi. Ali u mnogim pitanjima smo i različiti. Kad bi vozači u Bratislavi vozili tako kako se vozi u Zagrebu, policija bi kod nas na kaznama već davno inkasirala milijune. Možemo od vas učiti o nogometnoj strastvenosti. I također o umjetnosti koju su svladali posebno u primorskim krajevima Hrvatske, a to je kako opušteno uživati u životu u trokutu: plavi Jadran – ukusno jelo – dobro vino.
Ali nije sve samo u zabavi i opuštanju, mnogo toga je i u poslu, je li tako?
– Naša međusobna trgovinska razmjena izražava se u milijunima eura. Samo u prvoj polovici 2020. dosegnut je promet bilateralne trgovinske razmjene 258,5 milijuna eura, od tog slovački izvoz 213,5 milijuna eura. Prostora za napredak uvijek ima. Najveći potencijal za suradnju vidimo u oblasti energetike, prometne infrastrukture, IT tehnologije, poljoprivrede, životnog okoliša, u farmaceutskoj industriji te u turizmu. Naši poduzetnici ulažu u Hrvatskoj u izgradnju hotela i elektrana, a primjer je, recimo, slovačka investicija u elektranu na drvnu biomasu u Ogulinu.
Je li nam i kulturna suradnja na istoj razini?
– Kao veleposlanstvo Slovačke Republike u Zagrebu za to činimo maksimum. Tijekom godine organiziramo razne izložbe, projekcije filmova, koncerte… Samo za dvije godine mog mandata u Zagrebu ugostili smo folklorni ansambl SĽUK, koji je u zagrebačkom HNK-u nastupao zajedno s ansamblom LADO, potom jazz pjevačicu Adrienu Bartošovu i opernog pjevača Martina Babjaka. Na Adventu na Zrinjevcu 2019. zasvirao je trio vrsnih violinistica Xplosion, u Đakovu smo organizirali Slovački dan s radionicama tradicijskih majstora žičara, čipkara i slikara, ponudili smo premijeru slovačkog filma „Povjerljivi neprijatelj“ te cijeli niz drugih aktivnosti. U značajnoj mjeri na širenju slovačke kulture imaju doprinos i Savez Slovaka u Hrvatskoj te Matica slovačka.
Moramo postaviti i tako često pitanje o turizmu: znamo da slovački gosti rado posjećuju Hrvatsku, no posjećuju li Hrvati Slovačku?
– U ovome vidim doista veliku disproporciju. Svake godine godišnje odmore na Jadranu provodi oko pola milijuna Slovaka. U sezoni 2020. korona je smanjila ovaj broj na polovinu, ali ni 220 000 turista nije zanemariv broj, s obzirom na to da Slovačka ima 5,5 milijuna stanovnika. S druge strane, hrvatskih turista koji posjećuju Bratislavu, Tatre ili Zemplín značajno je manje. Šteta, jer Slovačka zaista ima posjetiteljima što za ponuditi: slovačke Visoke Tatre zemlja su čudesa za planinare, s vodopadima visine do 80 metara, alpskim livadama i više od sto ultramarinskih jezera. Zimi se Visoke Tatre pretvaraju u pravi raj za skijaše. Slovačka je zemlja s bezbrojnim mineralnim izvorima s različitim ljekovitim učincima na ljudski organizam. Voda iz njih se koristi u dvadesetak ljekovitih toplica koje uključuju spa hotele s vlastitim rehabilitacijskim centrima. Malo tko, recimo, zna da u Slovačkoj možete plivati u vodi kao u Mrtvom moru, i to u selu Podhájska na jugu Slovačke, zahvaljujući slanoj, jako mineralizirajućoj vodi. U usporedbi sa svojom površinom Slovačka je doista jedinstvena po broju tvrđava i dvoraca kojima je dom. Ima ih više od 120, a najimpozantnija je Oravska tvrđava, koja je izgrađena kao „orlovo gnijezdo“ na stijeni iznad rijeke Orava u Oravskom Podzámku.
Malo i o vašoj karijeri: kako ste se iz svijeta novinarstva našli u svijetu diplomacije?
– Korak po korak. (smijeh) Ja mislim da iskustvo, vještine koje stekne čovjek kao novinar dosta pomažu u mnogim profesijama. Uključujući diplomaciju. Recimo, način vođenja razgovora, pronalaženje informacija, analiziranje, sposobnost odvajanja žita od kukolja, izražavati se kratko, a jasno, pisati brzo. I još štošta.
Bili ste i glavni urednik Playboya u Slovačkoj, kakvo je bilo to iskustvo i čitate li hrvatski Playboy?
– Iskreno, zabavlja me da se u svim intervjuima koje dajem, prije ili kasnije, pojavi pitanje oko Playboya. Cijelu svoju profesionalnu karijeru – mislim od 18 godina, ali već i ranije – bavio sam se vanjskom politikom. Pisao sam članke za novine, kasnije sam počeo raditi kao urednik u vanjskopolitičkoj redakciji na radiju. Bio sam radijski dopisnik u Rimu, kasnije u Washingtonu, moderirao sam informativne emisije na radiju i televiziji, izvještavao sam iz Zagreba kad su počele prve borbe u Slavoniji, bio sam u Vukovaru 1991. u vrijeme njegovog granatiranja, izvještavao sam i s prve ratne linije, doživio sam bombardiranje na vojnu osmatračnicu i snajpere… Ne pripisujem si zasluge, samo nabrajam svoja iskustva. I da, osnovao sam slovačku ediciju Playboya 1995. godine. Bilo je to zanimljivo iskustvo; stvarali smo nešto novo, neviđeno, borili smo se s predrasudama, sa sramežljivošću, ali i raznim ekstremima. Bile su to sjajne godine. S hrvatskim kolegama imali smo usku suradnju, uz ostalo razmjenjivali smo članke i fotografije. Kolege su, dobro se sjećam, 2009. organizirali Playboy regatu u Rovinju… Još i danas ponekad prelistam hrvatsko izdanje, prvo viceve i tekstove, onda ako ostane vremena pogledam i fotografije (smijeh). No, novinarstvo je danas drugačije nego što je bilo u naše vrijeme, kad smo mi radili časopis. Internet je promijenio prirodu stvari.
Privatno, što radite kad ne radite? Koja su mjesta na vašoj listi redovnih posjeta?
– Kao prvo: Zagorje. Moja baka rodila se u Krapini i Muzej pračovjeka bio je prvi muzej koji sam u životu posjetio. Do dandanas imam onu malu masku neandertalca koju sam tamo dobio kad mi je bilo šest godina. Kao drugo: more, naravno. Zadar, Split, Trogir… Ali sviđaju mi se i Crikvenica, Krk, Opatija, Istra. A što radim, kad ne radim? Nekad sam se ozbiljno bavio biciklizmom i atletikom, tako da i u Zagrebu znam voziti bicikl na Jarunu i trčati po stazama. Naravno, daleko sporije nego kad sam imao dvadeset i pet…
Uz koju knjigu, glazbu ili film ćete se najbolje opustiti?
– Knjiga: bilo što od Stephena Kinga. Glazba: heavy metal – Sabaton, AC/DC, Metallica, Iron Maiden. Film: volim horore, ali najomiljeniji film u mojoj zbirci je ipak fantasy – Highlander. Christopher Lambert i Sean Connery su odradili fantastičan posao, a i soundtrack Queena se totalno uklapa u priču o besmrtnosti. Nastavci mi se već nisu toliko svidjeli. Original je samo jedan. There can be only one!
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Tomislav Marić
Tekst je objavljen u Jet Set magazinu broj 163
