Šolta nudi nešto čega drugdje sve manje ima – počevši od čistog mora, preko istinskog mira, pa do uobičajeno izvanredne dalmatinske hrane i vina, bilo u finijim restoranima, bilo u poljoprivrednim gospodarstvima po unutrašnjosti otoka
Prije ravno 519 godina, davne 1500. otac hrvatske književnosti Marko Marulić poslao je pismo šestorici svojih prijatelja, pozvavši ih da mu se pridruže u Nečujmu na otoku Šolti. Pedesetogodišnji Splićanin u to je vrijeme tamo živio u kući svoga kuma Dujma Balistrilića, kojem će samo godinu dana kasnije iz zahvalnosti posvetiti “Juditu”, temeljni kamen hrvatske književnosti, prvo djelo napisano na hrvatskom (preciznije, spljetskom) jeziku. Do toga trenutka Marulić je već imao zavidnu reputaciju, jer su njegove knjige – pisane na latinskom i talijanskom, a prevođene na njemački, engleski, francuski, španjolski i druge jezike – bile rado čitane u renesansnoj Europi, pa i na kraljevskim dvorovima. “Evanđelistar” je, primjerice, bio dio knjižnice Henrika VIII., koji se zabavljao pišući bilješke po marginama, kako se i danas može vidjeti na primjerku čuvanom u British Library.
Prema pisanju akademika Cvita Fiskovića, Marko je svoje prijatelje Jerolima i Alviza Papalića, Nikolu Albertija, Marina Domića, Kristu Nigrisa i Hermolaja Barbara pozvao u svoje utočište kako bi ublažili tugu i patnju izazvane svakodnevnim upadima Turaka u splitsku okolicu, gdje je šestorka imala posjede. Poručuje im, piše Fisković, da će ih dočekati “prijateljskim poljupcima i zagrljajem”, a u Split će po njih poslati veslarku obitelji Balistrilić. Na Šolti će se, kaže, “odmoriti u mirnom krajoliku sela, u hladu maslina uz umilni šum mora, u zatonu koji je i prozvan po svojoj tišini Nečujam”. Spreman je bio i jelovnik: pršut i povrće, riba, voće i vino ublaženo hladnom vodom iz zdenca. Ili, kako prenosi Fisković, nudi im ono “što je u antičkom, grčkom i rimskom klasičnom, njima poznatom štivu, bilo pohvaljeno dostatno i krijeposno, a suprotno raskošnim Lukijanovim i Antonijevim gozbama”. Baš kao što je “Juditom” začeo hrvatsku književnost, tako bi se moglo reći da je Marulićevo pismo bilo prototip svih današnjih turističkih mamaca kojima se budućim gostima opisuje što ih čeka na predahu od svakodnevnih stresova u nekom od “destinacijskih” utočišta. Otac hrvatske književnosti tako je išao kontra uzrečice kojom su Splićani odvajkada izražavali svoju sumnju u taj otok – “Dopala te Šolta”. Za nevještije u tumačenju splitskog dijalekta, to bi značilo otprilike “dabogda morao živjeti na Šolti”.
Malo je toga toliko nepravednog smišljenog u Splitu, kojem je Šolta dugo pripadala, kao što je takav stav prema otoku. No, splitska kletva kao da je odredila i sudbinu Šolte, jer je dugo godina daleko kaskao za svojim prvim susjedima Bračem i Hvarom, pogotovo kad je u pitanju turizam. Sada bi im se to moglo vratiti s kamatama, jer Šolta je – bez obzira na blizinu kopna – ostala zaboravljena od velikih investitora, pa i dalje može ponuditi ono čime se naš turizam (i) u svojim sloganima diči. Priroda kakvu i inače nude dalmatinski otoci, sada je nadograđena s nešto smještaja – od apartmana do luksuznog hotela u dvorcu Martinis Marchi, potom bogomdanim uvjetima za nautički turizam, mirom, odličnom hranom… Ukratko, svim onim što bi svojim gostima, da nekim slučajem živi u naše vrijeme, i Marulić preporučio. A kad smo već kod Marulića, njegov boravak na Šolti sve se više gleda i kao prilika za brendiranje, jer malo je mjesta u Hrvatskoj koje se mogu pohvaliti tako važnim stanovnikom, i to važnim u međunarodnim mjerilima, uključujući i autorstvo nad prvim spomenom riječi “psihologija”. Pridodajte mu Petra Hektorovića, čije se “Ribanje i ribarsko prigovaranje” zbiva na putovanju od Starog Grada na Hvaru do Nečujma, i Šolta se pretvara u istinsku kolijevku hrvatske klasične književnosti.
Kuca Dujma Balistrilića, u kojoj su boravili i Marulić i Hektorović, nedavno je otkupljena. Tamo će nakon obnove biti otvoren turističko-kulturni centar posvećen dvojici velikana, posebno Maruliću, koji je dijelom europskog, posebno talijanskog humanizma i renesanse postao vrlo rano, zajedno sa cijelim tadašnjim splitskim kulturnim krugom, u kojem su bili i neki od prijatelji iz pisma s početka teksta. Balistrilićev ljetnikovac stoga je oduvijek bio skoro hodočasnički cilj dalmatinskih humanista. A nisu Marulić i Hektorović jedini velikani hrvatske književnosti povezani sa Šoltom, jer tu je svoje posljednje počivalište našla i velika Vesna Parun, u grobnici majčine obitelji Mateljan-Andreis u Grohotama.
Tekst: Ivica Profaca
Fotografije: TZ Šolta
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
