Kada je 2010. godine časopis „Globus” proglasio tadašnju studenticu treće godine glume Ornelu Višticu „ljepoticom godine”, svoj izbor je objasnio posve nedvosmisleno: „Nestvarna, kao Odette kod Čajkovskog”. Ta titula najljepše Hrvatice djelovala je kao čarolija koja otključava prokletstvo: labudica se pretvorila u djevojku i – zvijezda je rođena. Deset godina kasnije Ornela Vištica jedna je od najzaposlenijih televizijskih, kazališnih i filmskih glumica s brojnim angažmanima u Hrvatskoj i regiji.
Rođena je 1989. u Mostaru, odakle je nakon završene gimnazije 2008. godine došla u Zagreb i upisala glumu na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je i diplomirala. Slava ju je stigla već na trećoj godini studija: u srca šire gledateljske publike uvukla se ulogom Karmen u televizijskoj sapunici “Larin izbor”, da bi potom nastupila u čitavom nizu popularnih serija, kao što su “Vatre ivanjske”, “Prava žena” i “Dragi susjedi”, gdje je igrala glavne uloge. Od 2016. godine članica je ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh, a u svojoj biografiji ima i nekoliko filmskih uloga, posljednju u filmu “Mrtve ribe” Kristijana Milića (2017.).
Glumom se bavi još od predškolske dobi, a u 3. razredu gimnazije napisala je komediju u osam prizora “Ženidba” izvedenu u njezinu rodnom Mostaru. Svoju svestranost pokazala je i kad je 2013. nastupila u “Plesu sa zvijezdama” i dospjela do samog finala. Nakon što je u međuvremenu još nekoliko puta proglašavana najljepšom Hrvaticom prema raznim anketama, trenutno u svojem matičnom Kerempuhu igra u čak tri aktualne predstave, među kojima i u najnovijoj velikoj uspješnici toga kazališta, slavnim “Gruntovčanima”, gdje glumi dopisani lik državne tajnice Marinele Puvalo. S prelijepom Mostarkom razgovaramo o njezinim počecima, o ratnom djetinjstvu i nasljeđu odrastanja u Hercegovini i, naravno, o njezinom životnom pozivu, glumi.
Rođeni ste netom prije izbijanja rata u BiH – vi ste zapravo, ratno dijete, s autentičnim izbjegličkim, ratnim iskustvom. Čega se najviše sjećate iz toga vremena? Kako smo stariji, svi postajemo pomalo nostalgični prema vlastitome djetinjstvu; imate li vi za čime biti nostalgični? Što je najviše utjecalo na to da postanete to što jeste?
– Imala sam predivno djetinjstvo uz rijeku, šumu, prašnjavu cestu i puno djece. No, u mojem je sjećanju posebno ostao urezan jedan “ratni” trenutak – onaj kad u vlaku koji putuje na sjever Njemačke odjednom shvaćam da moja baka nije pored mene, nego je ostala u Hercegovini. Iako smo u Njemačkoj bili potpuno zaštićeni od rata, smješteni na predivnom imanju moje tete Marije gdje sam imala sve, čak i previše, istinski sam sretna bila tek kad smo se vratili kod bake u Hercegovinu. Gledajući unatrag, jasno mi je da smo doista snažni i hrabri bili tek onda kada smo bili okruženi ljudima koji su u stanju davati veliku ljubav. A moja je baka bila baš takva – nesebično je voljela. Imala sam doista specifično odrastanje. Situacije kojima sam kao dijete bila izložena naravno da su utjecale na moje razmišljanje i formiranje stavova. Naš stan u Mostaru tih je ratnih godina bio provaljen čak sedam puta, i u njemu su živjeli neki ljudi koji, nažalost, jednostavno nisu imali kamo, dok smo mi živjeli na selu, u dvije prostorije. Danas shvaćam da sam upravo tada, u tom teškom razdoblju punom iskušenja, naučila sve o skromnosti i jednostavnosti i zdravom smijehu. U svoj stan u Mostaru vratili smo se tek 1997.
Vaša je majka kao mlada sudjelovala u izboru za Miss Jugoslavije a vi ste prvi puta zanimanje javnosti privukli kao Globusova najljepša Hrvatica; koliko je ljepota olakotna okolnost za ženu? Je li lijepim ženama lakše u životu, otvara li ljepota baš sva vrata ili je stvarnost ipak drugačija?
– Da, moja je majka bila uistinu lijepa u mladosti, no ono što ju je održalo u životu – i što je i danas održava – nije njena fizička ljepota, već njena pozitivna energija i zarazni osmijeh. Za mene je ljepota tek dubina površine. Ja volim riječi; puno pričam i zapravo bih voljela više učiti o šutnji, jer ponekad je ona rječitija od izgovorene riječi.
Često naglašavate kako ste odrastali sa samohranom majkom kojoj možete zahvaliti na tome što ste stasali u čvrstu i samostalnu osobu. Za glumu ste se zainteresirali već kao dijete, odrastajući u Mostaru. Koliko je Mostaru, općenito smatranim središnjom utvrdom konzervativne Hercegovine, važna kultura? Što u praksi za jednu djevojčicu znači odrastati u Hercegovini?
– Mostar se nalazi u kotlini između planina i ljeti, kad je temperatura +40, trebate naučiti disati. To je grad mostova, predivne svjetlosti, o kojoj je pisao i Ivo Andrić dok je tamo boravio. Ja baš tako vidim Mostar. Ljudi odrasli u Hercegovini, usred sve te izuzetne prirodne ljepote, vjerujte mi, nose mnoštvo talenata u sebi. I to je područje koje pušta svoje talente u svijet, a brine se o njima dok može… Daleko od zatvorene utvrde. Dovesti Dragutina Tadijanovića u poslijeratni Mostar govori nešto i o odnosu tog grada prema kulturi.
Kako je došlo do toga da odlučite život posvetiti glumi i upisati Akademiju? Je li gluma bila nešto što ste oduvijek sanjali? Kad ste došli u Zagreb na studij, zapravo ste prvo upisali Filozofski fakultet…
– Ja sam oduvijek bila dijete poezije. Zapravo sam to još uvijek. Džeparac sam zarađivala na književnim susretima i prodajući knjige u antikvarijatu. Nekoliko je ljudi imalo presudan utjecaj na mene da postanem glumica. Jedan od njih svakako je profesor Ivo Škarić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kod kojeg sam odlazila na satove govorništva. Dok sam ja zamišljala kako bih voljela biti poput njega, upisati Filozofski i postati profesorica, on mi je sugerirao glumu. Zatim Zagrepčanka Tatjana Feher, nekadašnja studentica Branka Gavelle koja je igrom slučaja sa zagrebačkog Mažuranca preselila u Mostar i provela život na sceni tamošnjeg Hrvatskog narodnog kazališta. Tatjana me vidjela na jednom natjecanju kad sam imala 12 godina, dodijelila mi nagradu za recitaciju i šapnula da moram kad odrastem upisati glumu. Nekoliko godina nakon toga, bolesna je sa mnom radila na monologu za upis na zagrebačku Akademiju. Kad sam stigla u Zagreb imala sam 18 godina i kad sam saznala da sam primljena na Akademiju, isprva mi je to djelovalo totalno nestvarno. Savjete i podršku u pripremi Krležina monologa, koji sam izvela na prijemnom, davao mi je i Dragan Despot, i to je nešto što nikada neću moći zaboraviti. Za mene je on bio, i još uvijek jest, veliki čovjek i veliki glumac.
Vaš je život obilježen brojnim selidbama – prvo vas je iskorijenilo izbjeglištvo, da biste potom zamijenili rodni Mostar za Zagreb. Gdje su vaši korijeni, a gdje se osjećate kao kod kuće?
– Ne vežem se za prostore, već za ljude. Imam dva doma. Jedan na sceni, s publikom i kolegama, a drugi posve miran u privatnosti svojega doma, s ljudima koje volim. Živim u Zagrebu i Zagreb mi je dao puno, ali rodni grad posjetim kad god stignem. Pomažem mu onoliko koliko mogu, s obzirom da je to ipak grad koji je bio razrušen u ratu.
Tekst: Gea Vlahović
Fotografije: Tomislav Marić
Ostatak intervjua potražite u tiskanom izdanju!
