Nema ni jedne fizičke aktivnosti na otvorenom koja na neki način nije zastupljena na obalnom prostoru od Dugog Rata preko Omiša do Piska, ili pak u unutrašnjosti diljem Poljičke republike, u kanjonu Cetine, po padinama Omiške Dinare i Mosora…
Posljednjih mjeseci, dok je trajala izolacija zbog korona virusa, svi imalo aktivni našli su se u problemima. Kako ispuniti želju za kretanjem, kad je svaki susret s drugim ljudima bio (i dijelom još jest) potencijalni put u širenje virusa, a pritom su se pred bilo kakvom ambicioznijom akcijom ispriječile i administrativne mjere, od zatvaranja raznih prostora do zabrane izlaska iz matične županije bez e-propusnice. Kad živite u Splitu poput potpisnika ovog teksta, to je neko vrijeme uključivalo i nemogućnost odlaska na Marjan (osim ako ste trenirali vlastito navodno buntovništvo preskakanjem policijskih traka), a i početak plažne sezone mnogima se pomakao na kasnije datume. Naravno, najbolje je bilo držati se kuće. Kad su stvari ponešto ublažene, moram priznati da sam jedva dočekao izaći u prirodu. No, gdje? Ljudi koji slobodno vrijeme radije provode u šoping centrima ostali su bez svojih omiljenih “štacija”, pa su odjednom otkrili izlete, što je najpopularnija mjesta učinilo prenapučenima za ikoga tko je želio ljubav prema kretanju pomiriti sa sviješću o oprezu zbog virusa.
Srećom, kad živite u srednjoj Dalmaciji, sasvim blizu je za aktivnosti vjerojatno najprivlačniji komad priobalne prirode – Omiš i njegova okolica. Nema ni jedne fizičke aktivnosti na otvorenom koja na neki način nije zastupljena na obalnom prostoru od Dugog Rata preko Omiša do Piska, ili pak u unutrašnjosti diljem Poljičke republike, u kanjonu Cetine, po padinama Omiške Dinare i Mosora. Što god vam padne na pamet, tu je. Otkrile su to unatrag nekoliko godina brojne agencije, pa sad osim lokalno organiziranih maratona, polumaratona, trail utrka, biciklizma, plivanja na svakom koraku, od Splita do Makarske možete vidjeti pozive na izlete koji uključuju rafting, canyoning, kajake, penjanje, planinarenje, biciklističke i hodačke ture, gastro izlete po seoskim imanjima… Nemali je broj i povijesnih atrakcija, od omiških utvrda, pa do ne tako dalekih Splita, Trogira, Sinja, Imotskog, otoka…
Nažalost, već desetljećima Omiš je također sinonim za gužve na cestama. Sasvim bizarna nezainteresiranost države da riješi problem najprometnijeg dijela cestovne mreže u zemlji, od toga gradića na ušću Cetine ljeti čini nepregledni čep, pa Omiš treba “preskočiti” ako putujete prema jugu ili sjeveru, inače će vam putovanje od Makarske do Splita potrajati dva-tri sata, ako imate sreće. No, ovdje nismo da bismo objašnjavali kako stići negdje drugdje, nego baš u – Omiš. A kad ste tamo, imat ćete u čemu uživati. Kako je i inače slučaj s ušćima rijeka, i mjesto na kojem se danas nalazi Omiš naseljeno je tisućama godina, još otkako je u podnožju Omiške Dinare nastalo antičko naselje Oneum. Nije isključeno da su rijeka bogata vodom i otvoreni putevi prema unutrašnjosti te bogata priroda, privukli tamo ljude i ranije. S vremenom su se počeli seliti bliže moru, prema današnjem Omišu, a legende i brojni zapisi govore kako su našli lukrativnu zanimaciju – gusarenje.
Kroz 12. i 13. stoljeće Omišani su vladali morem od Splita do Dubrovnika, utjerujući danak od svakog broda koji je želio ploviti pored ušća Cetine. Nitko, kako se danas hvale, nije mogao proći neopažen Omišanima pod vodstvom knezova Kačića – navodno se nisu ustručavali napasti ni velike galije, čak ni one papinske koje su plovile prema Palestini u Križarske ratove. A nakon napada, plitka Cetina i njezin kanjon pružali su im savršeni zaklon. Tek je oko 1280. mletačka flota uspjela pobijediti Omišane, koji su se nakon toga ipak okrenuli nešto mirnijem životu poljoprivrednika i ribara. Naravno, u 20. stoljeću i turizmu, pa su onda i gusarsku prošlost pretvorili u atrakciju, rekonstrukciju bitke s Mlećanima. Poraz gusara nije značio i kraj samostalnosti, Omišani su mletačku vlast priznali tek u 15. stoljeću, otkad datiraju zidine i kule kojima je bio utvrđen kao strateški važna točka, a od kojih je do danas preživio samo dio oko nekadašnjih istočnih vrata, jer rastući grad nije više imao prostora u uskim uličicama grada na obroncima brda.
Tako se grad mogao širiti, dijeleći sudbinu cijele Dalmacije s izmjenama vladara – od Austrije, preko Napoleonovih Ilirskih pokrajina, pa opet Austrije, dviju Jugoslavija do Hrvatske. I svo to nasljeđe vidljivo je na svakom koraku: centar Omiša zadržao je svoju drevnu ljepotu, a kalete obično završavaju na malim trgovima, središtima javnog života, iz kojih se onda račva labirint kamenih kuća i uličica. Na jednom od takvih trgova svako ljeto se održava i Festival dalmatinskih klapa, najvažnija smotra klapskog pjevanja, upisanog na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine. Kako je danas na glavnom cestovnom pravcu koji vodi od Splita prema Dubrovniku, Omiš je najčešće u memoriji putnika zapamćen kao “ono mjesto gdje smo čekali u koloni”, ili pak još jedan od brojnih dalmatinskih gradića uz cestu, nažalost okruženima ponekad doista nagrđujućom gradnjom koja ponekad dođe do samog mora. No, istodobno, omiška je rivijera jedno od najprivlačnijih mjesta za kupanje; znaju to recimo brojni Splićani koji vikendima znaju napuniti plaže od Dugog Rata preko Duća, pa dalje prema Nemiri, Stanićima, Ruskamenu, Mimicama, Pisku… Tu je, naravno, i glavna omiška plaža, pješčani pravac uz samo ušće Cetine. Teško je očekivati samoću na tim plažama, no neke od njih doista su u “gornjem domu” dalmatinskih plaža, a prošlogodišnje dugo ljeto – iskusio sam to i sam – omogućilo je kasno kupanje na sasvim pustom žalu.
Tekst: Ivica Profaca
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
