Sebastijan Dračić (41), jedan je od najznačajnijih i najomiljenijih hrvatskih akademskih slikara srednje generacije. Rujanska izložba u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti iznova je potvrdila njegov iznimni talent
Dva su pitanja koja mi bez iznimke postavlja svaki novinar: prvo je – „Kako sam se odlučio postati slikar?“, a drugo – „Može li se s tom profesijom preživjeti u Hrvatskoj?“. Govori nam to kroz smijeh na samom početku razgovora naš sugovornik, nadavši se, pokazat će se uzaludno, da će ga te dvije teme ovoga puta zaobići. Potraga za nekim relativno mirnim kutkom u zagrebačkom središtu uspješno je okončana, pa hladeći se pićem na rujanskih plus 30, na terasi kafića u Dežmanovoj, započinjemo mozaični razgovor sa Sebastijanom Dračićem (41), jednim od najznačajnijih i najomiljenijih hrvatskih akademskih slikara srednje generacije.
Zaustavljamo se na trenutak na toj generacijskoj klasifikaciji likovnjaka.
– Do 35. godine života svrstavaju te u kategoriju mladog slikara, što ima logike jer konkretna znanja stječemo tek na akademiji, pa samim time sazrijevamo mnogo kasnije od drugih umjetnika, primjerice glazbenika koji se s instrumentom susreću već u djetinjstvu – pojašnjava. Na sceni je preko 15 godina, iza njega je desetak samostalnih i četrdesetak skupnih izložbi, u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Kini, Italiji, Srbiji, Makedoniji…, sudjelovanja na mnogim rezidencijalnim programima u zemlji i inozemstvu, a dvostruki je stipendist ugledne The Pollock-Krasner Foundation iz New Yorka. Ipak, možda najveće priznanje za njegov rad predstavlja mu vrlo veliko zanimanje i mahom pozitivne reakcije onog dijela ljubitelja umjetnost koji ne pripada slikarskoj branši.
– Slike ne stvaramo zbog drugih slikara, nego zbog publike. Mi slikari međusobno razgovaramo o našem poslu i razumijemo se dubinski u fenomen slike, pa i gledamo slikarstvo iz pozicije struke. No, izrazito mi je bitna „obična” publika i prema njoj gajim posebno poštovanje. Važno mi je kad moja slika izazove emociju kod nekoga tko se s mojim radom možda po prvi put susreo. Ako ljudi posjećuju izložbe koje postavljam i reagiraju na moje slike želeći ih kupiti, znači da ima smisla to što radim – zaključuje Dračić.
Ugodan je i strpljiv sugovornik, otvoren ali nenametljiv, suptilno duhovit, te raspoložen za rasprave o širokom spektru tema. Puno čita, fasciniraju ga ideje distopije i utopije, znanstvena fantastika i djela pisaca kao što su Aldous Huxley i George Orwell. Obožava stripove na kojima je, kaže, i odrastao. Ne ganja pratitelje na društvenim mrežama, televiziju gleda uglavnom onda kad naiđe na neki dobar dokumentarac, a vijesti prati u vrlo kontroliranom intenzitetu. Katkad se, priznaje, zakvači na poneku dobru seriju na Netflixu.
– Ranije su mi češće bile na repertoaru, ali počele su previše nalikovati jedna na drugu. Nedavno sam pogledao njemačku znanstveno-fantastičnu seriju „Dark“… Sjećam se da me svojedobno zarobio „Breaking Bad“ („Na putu prema dolje“). Odlična mi je bila i „Igra prijestolja“, zbog vrhunske produkcije. Ipak, nedostaju mi serije kao što su „Twin Peaks“, „Život na sjeveru“ ili „Monty Python“. To su bile dosta zanimljive stvari, eksperimentalne i drugačije. I nije se unaprijed znalo kako će publika reagirati – kaže.
Rođeni je Zagrepčanin, s adresom na Trešnjevci, gdje živi sa suprugom i trogodišnjim sinom, s kojima, premda radoholičarski razapet između slikanja i predavanja na Akademiji likovnih umjetnosti, nastoji provesti čim više vremena. Na ALU radi kao asistent od 2014. godine. U tom kontekstu vrlo pohvalno govori o motivaciji i talentu mladih generacija:
– Taj posao uzima prilično energije, no itekako se isplati kad na kraju godine vidiš koliki su napredak studenti postigli.
Osvrćemo se na njegovu posljednju, vrlo hvaljenu izložbu koju je minulog rujna predstavio u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Radi se o ciklusu slika nastalih tehnikom ulja na platnu, a kojeg je nazvao „Kob“ i koji je svojevrsni nastavak ciklusa „Sivo“ iz 2014. godine:
– Čitao sam ponovno poemu „Smrt Smail-age Čengića“ u kojoj jedno pjevanje nosi naziv „Kob“. I jednostavno mi se svidjela ta riječ koja u sebi nosi jednu posebnu, sudbonosnu težinu – govori o ideji za naziv ciklusa.
Izložbu je pripremao punih sedam godina, pa priznaje kako osjeća veliko olakšanje sada kad je uspješno odrađena:
– Kao da mi je skinuto 15 kilograma tereta s ramena. Puno je izložbi iza mene, ali i dalje je uvijek prisutan taj neki pritisak, velikim dijelom iz razloga što ovisiš o mnogo okolnosti, pa nemaš potpunu kontrolu. Ipak, dosad je redovito sve prolazilo odlično. U međuvremenu, postao sam smireniji, no kad se vratim unatrag, prve izložbe su mi bile prava noćna mora – prisjeća se.
Slike u MSU-u prikazivale su različite motive – napuštene i derutne arhitekture obrasle u zelenilo, noćni šumski krajolik, ispražnjenu prirodu, muški i ženski akt… Među njima je i slika nepreglednog niza polica u dućanu pretrpanih šarenim prehrambenim proizvodima, koju je duhovito nazvao „Concentrated animal feeding operation“ (CAFO), što je američki službeni naziv za koncentrirani postupak hranjenja životinja odnosno stoke.
– Ovom sam izložbom želio obuhvatiti brojne fenomene današnjice koji su nam svima dobro poznati, kao što su način života, masovni mediji, tehnologija i konzumerizam – tumači, dodajući kako ne prilazi ovim temama nužno s kritikom, nego se radi o isključivo njegovim zapažanjima koja mogu biti malo ironična ili cinična, ali ostavljaju prostor publici da ih protumači na svoj način.
– Živimo u vrlo zanimljivim vremenima, pa inspiraciju nije teško pronaći. Mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo, sve nam je postalo dostupno. Jedemo, primjerice, paradajz u svako doba godine, i to uglavnom onaj koji do polica našeg supermarketa putuje brodom dva mjeseca s drugih kontinenata, dok u isto vrijeme domaća poljoprivreda propada, a slavonska polja zjape prazna – pojašnjava.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: 404 AGENCIJA & Roberto Pavić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
