Još kao djevojčica Melita Jambrošić Ivšak sanjala je o svemirskim putovanjima i tajnama koje se kriju izvan naše male plave lopte koju zovemo Zemlja. Ljubav prema astronomiji i radoznali dječji duh doveli su ju do saznanja da su prvi astronauti bili vojni piloti, a nakon toga ništa je više nije moglo spriječiti da hrabro osvoji nebeska prostranstva.
I danas je vrlo neobično upoznati ženu koja je vojni pilot. Kada ste shvatili da je baš letenje vaš poziv?
– Ono što me dovelo do stvarnog letenja, nije zapravo bila želja za letenjem niti ljubav prema avionima, već želja za istraživanjem svemira. Gutajući knjige i časopise koji su govorili o astronomiji i svemirskim letovima spoznala sam da su prvi astronauti bili vojni piloti. Kopajući po knjigama u knjižnici pod slovom A (Astronomija), nekako sam prešla na susjednu policu gdje je bila Avijacija i naišla na knjigu Zorana Modlija “Krilata katedra – kako postati pilot”. To je bila jedna popularno pisana knjiga koja je pokrivala osnovna teorijska znanja potrebna za letenje na malim sportskim zrakoplovima, a ono što je najvažnije, na kraju knjige nalazio se popis svih aeroklubova u državi. Bilo je to 1984. godine… Godinu dana kasnije učlanila sam se u aeroklub „Zagreb“. A da mi je letenje istinska strast, shvatila sam na prvom letu u Cessni 172, kao putnik. Let se sastojao od tri školska kruga, no to mi je bilo sasvim dovoljno da postanem potpuno sigurna da je to ono čime se u životu želim baviti.
Kako su izgledali vaši prvi letački koraci i kako su roditelji reagirali na vaš odabir karijere?
– Počela sam na jedrilicama, a do prvih koraka u avionu morala sam se strpjeti sedam godina provodeći ih na aerodromu Lučko, čekajući svoj red za let od 5-10 minuta na jedrilici, perući avione i jedrilice aerokluba, metući hangar… U to doba nije se moglo platiti da bi letio. Letenje se “zarađivalo” radom u klubu. A školovanje na avionu bilo je moguće samo ako uspiješ ući u Školu rezervnih oficira JNA ili u Višu zrakoplovnu školi na smjeru aeronautika, koji je, međutim, ukinut 1985. godine. S obzirom na moj interes za astronomiju i istraživanje svemira, roditelji mi čak nisu htjeli reći da postoji Srednja zrakoplovna škola, da mi ne bi palo na pamet tamo otići… Kasnije, kad sam krenula u aeroklub, smatrali su da je letenje tek moj hobi s puno gubljenja vremena i ustvari nisu mi ni vjerovali kad sam im govorila da samostalno letim u jedrilici. Štoviše, nisu nikad željeli doći ni blizu aerodroma. Inače, u to vrijeme sam studirala na Muzičkoj akademiji…
Kako ste onda uspjeli doći do pilotske dozvole; kako je izgledao vaš put do profesionalnog pilota?
– Odlučila sam napustiti Akademiju i upisati novootvoreni zračni smjer na Fakultetu prometnih znanosti. A u rujnu 1991., budući da sam imala osobno računalo te adekvatne programe i znanje da to napravim, moj aeroklub me zamolio da za Ministarstvo mora, prometa i veza napravim grafičku obradu svih zrakoplovnih dozvola prema standardu ICAO Annex 1 (ICAO – International Civil Aviation Organization, a Annex 1 propisuje licenciranje u civilnom zrakoplovstvu). Za moj rad nisam bila plaćena novcem, već školovanjem za sportsku pilotsku dozvolu (PPL – private pilot licence). Kada je počeo Domovinski rat, mama i ja smo se prijavile u civilnu zaštitu i tamo sam upoznala susjeda koji je radio u kontroli leta. Nakon što sam diplomirala na VI. stupnju, ponudio mi je da počnem raditi kao tajnica u novouspostavljenoj kontroli leta koja je u to vrijeme bila pod Ministarstvom mora, prometa i veza. Nakon tri mjeseca, kontrola leta raspisala je natječaj za školovanje prve generacije hrvatskih kontrolora leta. Tako sam se početkom devedesetih školovala za kontrolora, studirala na dodiplomskom studiju FPZ-a zračni smjer (VII. stupanj), skupljala sate naleta na Lučkom, a još i plesala u ansamblu kazališta „Komedija“.
Jeste se tad možda dugoročno vidjeli na mjestu kontrolora leta?
– Ma iskreno i ne – u tom momentu to mi je bio u prvom redu način da budem bliže avionima… Uglavnom, od 1993. bila sam toranjski kontrolor leta na Aerodromu Zagreb. A kako se ništa ne događa slučajno, pokazalo se da je to jedna od ključnih stvari u mojem kasnijem školovanju za vojnog pilota. U međuvremenu su, naime, na FPZ-u otvorena dva aeronautička smjera – vojni i civilni i ja sam upisala vojni. Međutim, te 1993. godine mi je umro otac, majka je preuzela njegovu mirovinu i ja sam ostala jedini zaposleni član obitelji. A da bih mogla studirati na vojnom smjeru, morala bih dati otkaz u kontroli leta što iz financijskih razloga u tom trenutku nikako nisam mogla. Rekla sam da odustajem od studija te zatražila od FPZ-a da se prebacim na civilni smjer. Fakultet mi je odobrio da pohađam teorijske predmete, ali da letenje moram plaćati…
Tada sam na internetu pronašla neke zrakoplovne i NASA-ine stranice i nabasala na članak u kojem je neka Amerikanka opisala kako je položila najvišu civilnu pilotsku dozvolu – Prometnu dozvolu pilota aviona (ATPL – airline transport pilot licence), a na kraju članka stajala je e-mail adresa. U to vrijeme u SAD-u je cijena sata na avionu bila jako niska i ja sam toj nepoznatoj ženi poslala upit što sve treba da položim za profesionalnu pilotsku dozvolu (CPL – commertial pilot licence). Nakon tri dana stigao mi je odgovor i to je promijenilo sve. Osim cijena sata naleta, u odgovoru mi je objasnila kakvu školu moram izabrati, na što moram paziti i ja sam se bacila u potragu za najpovoljnijom pilotskom školom u Americi. Uz moj studij aeronautike koji sam diplomirala, trebala mi je samo profesionalna pilotska dozvola verificirana u Hrvatskoj, pa da postanem profesionalni pilot…
Tekst: Teddea Senjanović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…
