Tomica Šćavina (47), profesorica psihologije, književnica i autorica niza knjiga stručne i prozne literature, svojim pitkim stilom, jasno oblikovanim mislima, stručnošću i ohrabrujućim pristupom osvaja brojno i šaroliko čitateljstvo
Jeste li iskreni kada kažete ‘dobro sam’?“, „Zašto neki ljudi imaju sreće, a drugi ne?“, „Planirate li svoje vrijeme?“, „Zašto partneri koji varaju ostaju u ‘sretnom braku’?“, „Empatija – snaga ili slabost?“ Ovo su tek neki od naslova i tema koje u svojim psihološkim kolumna ma već preko 15 godina kontinuirano i predano obrađuje Tomica Šćavina (47), profesorica psihologije, književnica i autorica niza knjiga stručne i prozne literature. Svojim pitkim stilom, jasno oblikovanim mislima, stručnošću i ohrabrujućim pristupom osvaja brojno i šaroliko čitateljstvo. Odnosno sve one u potrazi za inspiracijom i podrškom na putu prema vlastitom samoostvarenju. Tekstove objavljuje na svom blogu www.tomicascavina.com, na portalu Net.hr, a donedavno i u magazinu Sensa s kojim je surađivala od prvog broja, sve do njegovog gašenja.
Svoje prihološke eseje objedinila je u čak tri zbirke: „Unutarnji kompas“ (2009.), „Koordinate sreće“ (2012.) te „Puni krug“ (2018.), u kojima se dotiče niza tema vezanih uz emocije, partnerske odnose, ograničavajuće obrasce razmišljanja te duhovnost, sveudilj potičući svoje čitatelje na osobni razvoj. Usporedno s psihološkom literaturom, svoju veliku ljubav prema pisanju i potrebu da od riječi stvara svjetove, uspješno pretače u romane, priče i poeziju. Njezini romani „Brod za Lajku“ (2011.) i „Soba na dnu mora“ (2019.) ušli su u finale natječaja za V.B.Z.-ovu književnu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, a roman “Povratak genija” (2013.) osvojio je nagrade SFera i Artefakt. Autorica je i zbirke poezije “Ornamenti pada” te dvije priče za djecu: “Krotitelj oblaka” i “Legenda o ljubavi”
Rođena je i odrasla u Vodicama, a zanimanje za ljudsku prirodu osvijestila je još u srednjoškolskim danima. Stoga je odabir studija psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bio sasvim razumljiv izbor. Tu njezinu odluku dodatno je potaknuo i Domovinski rat koji ju je, kako kaže, naveo da se zapita -„tko smo mi ljudi kad smo u stanju jedni druge dovesti u tako groznu situaciju?“. Diplomiravši, nastavlja intenzivno istraživati sebe, nas, ljudskost, kroz različite grane psihoterapije: integrativnu psihoterapiju, gestalt i tjelesno orijentiranu psihoterapiju Somatic Experiencing. Vodi tromjesečnu radionicu kreativnog pisanja i brojne radionice iz područja osobnog razvoja. Bavi se psihološkim savjetovanjem, a autorica je i brojnih dokumentarnih emisija za Hrvatski radio. Na Sveučilištu Vern predaje kolegij Psihologija likova.
Kažu da je najteža faza svakog spisateljskog procesa – početak, prva rečenica. Pa hajd’mo onda krenuti upravo od toga: zašto je tomu tako i što je najčešći uzrok ove kreativne blokade?
– U pravu ste, početak je uvijek zahtjevan jer nam je potrebno određeno vrijeme prilagodbe odnosno selidbe u tekst. Tek kad u tome uspijemo, kad zaboravimo na ovaj svijet, svakodnevicu i svoje emotivno stanje, možemo se saživjeti sa svojim likovima i ambijentima koje oblikujemo riječima. To ujedno iziskuje kapacitet da na neki način zaboravimo sebe i predamo se tamo drugdje, u svijet koji stvaramo. Istina, ponekad su svakodnevica i naša stvarna stanja toliko snažna ili neugodna da nas, kao magnet, vraćaju unutra, u sebe, traže da se bavimo njima, a ne tamo nekim drugim, fiktivnim likovima.
Postoje li metode koje nam mogu pomoći da prebrodimo početničku krizu?
– Puno je lakše započeti ako prihvatimo da će se taj otpor selidbi u tekst događati. I priuštiti si neko vrijeme za tapkanje među prvim riječima, za istraživanje tog prostora u koji želimo ući. Ljudi često odgađaju pisanje jer vjeruju da mogu pisati samo ako su u tom nekom posebnom, laganom i inspiriranom stanju koje povezuju s procesom pisanja. Kao, pisanje će poteći… Neće poteći! Možda kasnije, ali lakoća i brzina tijeka nisu garancija da će tekst biti kvalitetan. Ponekad se najbolje stranice ispišu upravo onda kad nam ide teško i sporo. Treba razbiti sva očekivanja u vezi kreativnog procesa jer je taj proces svaki put nov.
Vaše radionice kreativnog pisanja vrlo su posjećene. Kako su koncipirane, na čemu je njihov fokus?
– Na radionicama se bavimo svim onim što pri pisanju smeta, mičemo te prepreke, otvaramo nove horizonte. Podrška grupe, razvijanje navike pisanja, moj ohrabrujući i realističan osvrt na tekstove, zanimljive i inspirativne vježbe – sve to ima vrlo pozitivan učinak na pisanje i uvijek se stvori jedna jako lijepa atmosfera u kojoj redovito dolazi do novih kreativnih proboja.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Alen Čabarić & Matej Čelar
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
