Kada se u domaćem medijskom prostoru spomenu Janica, Blanka ili Sandra, zna se o kome je riječ bez navođenja prezimena. Tri su sportašice u proteklih 15-ak godina uspjesima toliko brendirale same sebe da će usporedbe i referiranje na njihove rezultate, način treninga, izjave, medijski nastup i imidž općenito, trajati ne samo dok su žive,već i puno duže od toga. Nekoliko dana prije završetka Olimpijskih igara u Riju, Hrvatska je dobila novu zvijezdu, sportašicu koja se munjevito lansirala na svjetski vrh i mogla bi obilježiti cijelo jedno desetljeće. Dogodilo se to doslovno preko noći, u kojoj su samo fanatici bdjeli čekajući nastup Sare Kolak u finalu bacanja koplja. Isplatilo im se, jer su svjedočili jednom od najnevjerojatnijih rezultata ne samo u našoj olimpijskoj povijesti, nego i sportu uopće. Sarino zlato, izboreno četvrtim hicem u kojem je koplje ateriralo na 66,18 metara, pravo je osvježenje u priči o uspješnim hrvatskim olimpijkama. Do ovog ljeta ona se uglavnom svodila na spomenuto „sveto trojstvo“ i gotovo kao ravnalom mogli biste povući crtu između tri ere: Janičine, Blankine i Sandrine. Kamo sreće da sljedeća bude Sarina…
Počelo je na prijelazu stoljeća, kada se Janica Kostelić predstavila skijaškom svijetu i krenula nizati pobjede u Svjetskom kupu kao na tekućoj vrpci. Već 2001., kao 19-godišnjakinja, imala je Veliki kristalni globus, a sljedeće je godine u Salt Lake Cityju napravila ono što nijedna skijašica prije nje nije uspjela: osvojila je tri zlata i jedno srebro. Hrvatska sa Zimskih olimpijskih igrara dotad nije imala odličja, a onda ih je u razmaku od osam dana uzela četiri!
Novi četverogodišnji ciklus u kojem je skupila još dva velika i pet malih Globusa, a saldo pobjeda zaokružila na 30, Janica je okrunila 2006. u Torinu. Na svojim trećim Olimpijskim igrama osvojila je još jedno zlato u kombinaciji i srebro u super-veleslalomu. Šest mjeseci kasnije, nakon dugotrajnih nagađanja, pozvala je novinare u hotel Westin i objavila da će uzeti jednogodišnju stanku od skijanja. Bila je to priprema terena za završetak karijere, koji je službeno objavljen u travnju 2007. u hotelu Tomislavov dom na Sljemenu, upravo tamo gdje je Janica počela skijati, ali gdje nikada nije pobijedila u Svjetskom kupu. Iste godine kada se vladarica skijaškog cirkusa povukla i oslobodila prostor za neke druge djevojke, Blanka Vlašić prvi je put postala svjetska prvakinja u skoku u vis. U prestižnoj Zlatnoj ligi (danas Dijamantna liga) predstavila se pobjedom još 2003. u Parizu, iste godine je prvi put preskočila dva metra, ali na pravu nagradu čekala je sve do Osake 2007. Tamo je sa 205 centimetara nadvisila konkurentice i osigurala najveći uspjeh hrvatskoj atletici.
Sljedeće sezone Splićanka je bila u takvoj formi da uoči Olimpijskih igara u Pekingu pitanje nije bilo hoće li osvojiti medalju, nego kakvog će sjaja biti. U Kinu je stigla sa 34 uzastopne pobjede na različitim mitinzima. Na opće iznenađenje, završila je sa srebrom oko vrata, iza Belgijke Tie Hellebaut, koja je tog dana postavila osobni rekord (205 cm) i slavila samo zahvaljujući manjem broju pokušaja. Hellebeaut je u međuvremenu zatrudnjela, završila karijeru, vratila se, pa i drugi put umirovila, a Blanka je nastavila osvajati velike medalje. Novo svjetsko zlato na otvorenom (2009.), pa dva srebra (2011., 2015.), dva dvoranska svjetska naslova (2008., 2010.) i dvije ukupne pobjede u Dijamantnoj ligi (2010., 2011.). Sa 208 cm potpuno se približila svjetskom rekordu, izborila prilike da ga i napadne, a nekoliko puta samo je „dašak vjetra“ rušio letvicu. Najaktualniji pothvat vrijedan divljenja izvela je upravo u Riju, gdje je na svojem drugom natjecanju u sezoni, nakon zahtjevne operacije i treniranja u bolovima, praktički šepajući stigla do bronce.
Zadnje veliko zlato do danas, Blanka je osvojila na Europskom prvenstvu 2010. u Barceloni, a baš na tom natjecanju u ženskom je disku uspostavljen „apsolutizam“ Sandre Perković. Od dana kada je kao 20-godišnjakinja u Barceloni prvi put zasjela na vrh Europe, Sandra je ženski disk pretvorila u „one-woman show“ s uvijek predvidljivim ishodom. Nesretna doping-afera u drugoj polovici 2011. bila joj je velika opomena, ali nije zaustavila pohod na sve što se u svijetu vrhunske atletike može osvojiti. Čim se vratila, u ožujku 2012., bacila je olimpijsku normu i dokazala da ju je osmomjesečna stanka očeličila. Tog je ljeta u Londonu osvojila zlato, prvo žensko za Hrvatsku na Ljetnim olimpijskim igrama. U Riju je sve ponovila s vješto doziranom primjesom drame – jedan jedini hitac, u trenutku kada joj je prijetilo ispadanje, bio je dovoljan za pobjedu.
Tekst: Vladimir Zrinjski
Fotografije: Damir Senčar & Getty Images & HOO arhiv
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
