Mihaela Gašpar svestrana je zagrebačka umjetnica. Po struci je kiparica, no pravu je ljubav pronašla nešto kasnije, u pisanoj riječi. I tu se ljubav isplatilo čekati. Objavila je brojne romane i kratke priče od kojih su široj publici najpoznatiji „Nemirnica“ i „Mitohondrijska Eva“. Mihaela nije tipična otkvačena umjetnica; dapače, ostavlja dojam sabrane poslovne žene koja je jednako odmjerena u pisanju i u životu, a opet iznimno kreativna. Zamolili smo Mihaelu da uzme predah od pisanja svojeg novog romana (u kojem se perom bori protiv ideologije usiljenog optimizma) i odgovori nam na nekoliko pitanja. Zanimala nas je priča osobe čiji je osobiti duh iznjedrio toliko različitih, a opet u srži povezanih priča…
Što vas je u djetinjstvu i mladosti najviše inspiriralo da idete dalje i da se razvijate u karijeri?
– Odrastala sam kod djeda i bake koji su se u mojoj formativnoj dobi odnosili prema meni previše zaštitnički, pa znam reći da je taj dio ranijeg djetinjstva toliko dosadan i prazan da nemam što za ispričati. Nemam velikih i dramatičnih događaja koji su mi se usjekli u pamćenje ili ostavili traumu koju bih imala potrebu rješavati ostatak života. Međutim, u toj dosadi i razdavanju od ostale djece koja se igraju na ulici i ljeti trče bosa i prljavih stopala, što je meni bilo strogo zabranjeno, naučila sam tu svoju „zaštitničku“ samoću pretvoriti u prostor imaginacije koji mi je bio važan da se ne osjećam usamljeno. Djed je imao biblioteku koja je za mene, čim sam naučila čitati, postala ogroman prostor zabave prepunjen raznim likovima koji su živjeli u povijesti ili sadašnjosti: zlikovci, preljubnici, ratnici, pariške kurtizane, ruske udovice… Pamtim da su nam u dvorištu rasla dva čempresa, a pri dnu je bio „tepih“ od soleirolije ili kućne sreće kako je popularno nazivamo. Ja sam tu biljku kao dijete doživljavala kao mladence jer su listovi bili puni paučine, što me podsjećalo na mladenkin veo; oko toga sam znala napraviti igru, s ta dva stabla i biljnim pokrovom po kojem sam hodala bosa.Pamtim taj osjećaj dandanas, tu igru koja je ovisila samo o mojoj mašti… Doista mislim da sam, odrastajući u tim pretjerano zaštitničkim uvjetima, u sebi pokrenula neki mehanizam imaginacije koji je onda rastao i kanalizirao se u razne vrste kreacija. Ne osjećam se pretjerano zakinuto zbog toga, samo sam već u ranoj dobi naučila koliki prostor oslobađa samoća i koliko je ona uistinu važna kako bismo čuli sebe. Shvatila sam i da se ponekad trebamo namjerno osamljivati. Ja se nisam osjećala usamljeno jer samoća i usamljenost dva su različita pojma. Jedan je blagonaklon prema nama i nosi puno dobroga, dok ovaj drugi razara i unesrećuje.
Kako ste uopće uplovili u spisateljske vode?
– Sasvim slučajno i prilično kasno u odnosu na autore koji već u dvadesetima imaju prvijenac. Previše sam puta čula ili pročitala da je pisanje nekome ostalo kao zadnja opcija, onaj zadnji bedem obrane od težine svakodnevnice ili nekog životnog događaja i takav je opis već potrošen. Nažalost, ni ja ne mogu ponuditi drugi. To naravno nikako ne znači da se pisanju posvećujemo onda kad nas sve iznevjeri i kad nam je dosta svega, ali ta komunikacija s nečim unutar sebe uistinu mora biti iz nečega rođena, a rođenje pretpostavlja muku. Rekla bih da sam započela pisati onda kad sam se zatekla u nekom mračnom dobu života, kad se oko mene sve srušilo i kad sam se osjećala kao da ne postoji izlaz. Ispalo je da je upravo pisanje bio izlaz kojeg sam toliko dugo tražila i doista – kroz pisanje sam pronašla i smislenost nastavka života. Pisanje mi je dalo hrabrost i snagu. Ta nakucana slova na svjetlećoj podlozi revalorizirala su i redefinirala moj dotadašnji život. Međutim, ja se uopće ne osjećam kao pripadnica nekog kolektiva kojem je zajednički interes literatura, jer na to ne postoji nikakvo ekskluzivno pravo i smiješno mi je kad se za nekog novinara misli da mu je prirodni slijed napisati roman. Ili autobiografski tekst. Ima mnogo talentiranih ljudi koji pišu na društvenim mrežama, neotkrivenih svojom voljom ili zbog toga što urednici izdavačkih kuća čitaju isključivo rukopise već renomiranih autora.
Koliko smatrate bitnim pomoć sreće i okolnosti pri posezanju za uspjehom? Uz to, koliko ste vi sami imali sreće, a koliko je toga ovisilo o vašoj snažnoj volji i predanosti?
– Kod mene to nije bilo pitanje sreće jer sam na objavljivanje prvijenca čekala dugo; uglavnom su izdavači nezainteresirani za mlade i anonimne autore, pa tako i za mene. Objavljivanje moje prve knjige ostavilo mi je jako gorak okus jer je to zadnja knjiga objavljena u izdavačkoj kući „Aora“, čija je vlasnica i urednica, Nela Milijić, preminula odmah po izlasku mojeg prvijenca, a izdavačka se kuća ugasila. To je bila posebna žena koju ćemo prije svega pamtiti kao odličnu pjesnikinju koja je oko sebe okupljala divne ljude. Od te literarne mladosti do danas prošlo je deset godina u kojima su me okolnosti dovele do izdavačke kuće „Disput“, u kojoj sam objavila sve svoje ostale knjige. Vjerujem da će objaviti i one koje ću jednom možda napisati. Ipak, mislim da se za uspjehom ne može posegnuti tek tako, još manje za srećom, već da je uistinu sve stvar predanosti i neke vjere u ono čemu smo toliko posvećeni. U tome je puno mistike i ne treba ni pokušavati kopati za odgovorom.
Tekst: Perina Kulić
Fotograije: Andrija Zelmanović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
