hŠto zajedničkoga imaju skladbe Lady Gage “Edge Of Glory”, Charlieja Parkera “Billie’s Bounce”, Gerryja Raff ertyja “Baker Street”, Wayne Shorterove „Footprints“, “Careless Whisper” Georgea Michaela, „A Love Supreme“ Johna Coltranea,“One Step Beyond” skupine Madness, „Last Friday Night“ Katy Perry, Springsteenova “Jungleland”, Stan Getzova izvedba „The Girl From Ipanema“, Coleman Hawkinsova „Body and Soul“, „Autumn Leaves“ Cannonballa Adderleya, „Slave“ Rolling Stonesa, Sonny Rollinsova „St. Thomas“ i „Lonely Woman“ Ornettea Colemana“? Dakako, sve su to odreda značajni dometi zapisani u povijesti popularne glazbe, bilo kao veliki standardi svih vremena ili kao hitovi koji su autorima i izvođačima donijeli milijune. No, pored toga sve ih povezuje činjenica da su prepoznatljive zahvaljujući istome glazbenom elementu – zvuku saksofona. I to ne slučajno, jer je saksofon vrlo specifično i naglašeno glazbalo izrazito lijepa i toplog tona velikih tehničkih mogućnosti, koje se često rabi da bi se istakla melodija, pa čak i ritam.
Iako ga nalazimo u klasičnoj glazbi i orkestrima limene glazbe, saksofon je ipak najizraženije sredstvo u jazzu i drugoj popularnoj glazbi, gdje se taj zavinuti mjedeni ljepotan najbolje snalazi. Zbog toga što njegov zvuk instantno prepoznaje i glazbeni laik, a posebno radi činjenice da ove godine slavi jubilarni 175. rođendan, vrijedi malo detaljnije zaviriti u taj puhački instrument. Saksofon je, začudit će to mnoge, još davne 1840. izumio belgijski projektant glazbala i glazbenik Adolphe Sax, rođen 1814., kao najstarije od jedanaestero djece Charlesa-Josepha Saxa, projektanta puhačkih instrumenata i stručnjaka koji je načinio nekoliko važnih izmjena u konstrukciji roga. Ne čudi onda da je malog Adolphea vrlo rano počeo zanimati oblik, konstrukcija i zvuk svih mogućih mjedenih i drvenih puhačkih glazbala. Već sa šest godina znao je izraditi tijelo klarineta i zavinuti otvor roga, pa je još kao vrlo mlad postao šegrt u očevoj radionici. Sa samo 15 godina, prijavivši dvije svoje flaute i jedan klarinet, već je sudjelovao na natjecanju graditelja glazbala. Njegovo posebno zanimanje za ta dva instrumenta potaklo ga je da se prijavi na studij flaute i klarineta na Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu, pa je s vremenom postao briljantan flautist. Tijekom studija Sax nije zanemario ni svoj rad na dizajnu glazbala, pa je tako 1835. usavršio bas klarinet, koji se pokazao višestruko boljim od svih svojih prethodnika, zbog čega ga mnogi drže i izumiteljem tog instrumenta. Zbog toga izuma, ali i drugih doprinosa, Saxov je ugled među glazbenicima i dirigentima ubrzano rastao, što nisu mogli pratiti baš svi. Naime, na Belgijskoj izložbi 1840. Sax je predstavio čak devet svojih izuma, među kojima su bili naprava za ugođavanje klavira, jedna vrst orgulja, paravan za refleksiju zvuka i – najranija verzija saksofona. Članovi žirija izložbe, iako zapanjeni količinom i kvalitetom njegovih izuma, na koncu su zaključili da je Adolphe još premlad za osvajanje zlatne medalje, pa su mu kompromisno uručili srebrnu. To je mladog dizajnera i glazbenika još više uvjerilo da je Belgija postala premala za njegovo znanje, vještinu i ambicije… Krajem 1841. preselio se tako u Pariz gdje su glazbenici već dobro poznavali njegovo ime i rad. Tamo je začas pobudio zanimanje vrlo eminentnih ljudi, među kojima je bio i slavni skladatelj Hector Berlioz. Sljedeće godine Sax je otvorio radionicu u ulici Saint-Georges, nedaleko značajne gradske kucavice Rue la Fayette. Bacio se na proučavanje akustike te ubrzo otkrio više novih principa u gradnji puhačkih glazbala. Svoj talent za mehaničke izume vješto je kombinirao sa znanjima o samopromociji, pa se njegovo ime počelo pojavljivati kao prefiks u nazivima naprednih vrsta glazbala u čijem izumu nije primarno sudjelovao. Saxovi biografi ističu da je svojim uspjehom izazvao jal, ljubomoru i mržnju brojnih kolega i rivala te da je morao podnositi kojekakve uvrede, podmetanja i glasine. Iako će mu kasnija slava nadoknaditi mnogo toga, tijekom gotovo čitave karijere bio je žrtvom prevaranata, klevetnika, zelenaša, zlonamjernih kritičara i osrednjih glazbenika. No, uz podršku poklonika, među kojima su bili kralj Louis-Philippe i Napoleon III. te skladatelji Hector Berlioz i Gioachino Rossini, uspijevao je nadvladati svoje neprijatelje te osvojiti brojne nagrade, priznanja i odličja. Jedan od najvećih doprinosa Saxa bio je razvoj čitave skupine cilindričnih glazbala s ventilima, pod imenom „saxotromba“, svojevrsne poveznice između „saxhorna“ i cilindrične trube koji je patentirao u studenome 1845. Iako su živjela kratko, ta Saxova glazbala brzo su se proširila svijetom. Ventili saxhorna držani su genijalnim izumom i gotovo umjetničkim djelom, činjenica zahvaljujući kojoj su u neizmjenjenu obliku preživjeli do danas. Napokon, Sax je 1846. patentirao i sada već potpuno usavršenu verziju svog saksofona i njime osvojio zlatnu medalju na velikoj Pariškoj industrijskoj izložbi 1849. Unutar godine dana, na papiru je dizajnirao čitav raspon saksofona – od sopranissima do subkontrabasa. Iako mnoge od tih varijacija nikada nisu postale standardna orkestralna glazbala, saksofoni su Saxu priskrbili slavu te 1857. mjesto profesora na pariškome Konzervatoriju.
Obietlj saksofna sadržva devet vrsta, od kojih se sedam drže osnovnima, a razlikuju se prema tonalitetu – sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas. Najpopularniji su sopran, alt, tenor i bariton, a za početak učenja najčešće se rabi alt saksofon. Početnici se najprije poduže bave upoznavanjem mogućnosti glazbala, postavom usnica i tehnikom disanja, a tek potom prelaze na klasično učenje. „Prema mojem mišljenju, najveća vrijednost saksofona je u njegovoj raznolikoj zvukovnoj ljepoti, ponekad ozbiljnoj, ponekad mirnoj, nekad strastvenoj, sanjarskoj ili melanko- ličnoj, ili pak neodređenoj, poput oslabljene jeke neke jeke, nejasne tužaljke vjetra u šumi i, čak bolje, kao zagonetnih vibracija zvona, dugo nakon što je odzvonilo. Ne poznajem niti jedno drugo glazbalo koje posjeduje tako nestvarnu rezonanciju, smještenu negdje na rubu tišine“, pisao je u to doba nadahnuto o saksofonu Hektor Berlioz.
Dakako, nije samo Berlioz bio očaran zvukom saksofona. Za svoga posjeta Parizu, Gioachino Rossini, ponukan hvalospjevima o saksofonu, uputio se u Saxovu radionicu u Rue Saint-Georges te, nakon što je isprobao više verzija tog glazbala, po cijelom je gradu oduševljeno pričao o „najnježnijem i najugodnijem zvuku koji je ikada čuo“. Između 1843. i 1860. Sax je prodao čak oko 20.000 svojih glazbala, što mu je priskrbilo značajnu zaradu. No, koliko je bio talentiran kao izumitelj, toliko je bio uskraćen na vještini upravljanja financijama, pa niti značajni prihodi nisu bili dostatni za njegovu solventnost. Naime, čak je tri puta proglašavao bankrot (1852., 1873. i 1877.), dok ga je od četvrtoga spasila intervencija nikog drugog doli samog cara Napoleona III., inače njegova velikog poklonika. Uz financijske nedaće, Sax je od 1853. do 1858. patio od karcinoma usnice, ali se uspio potpuno izliječiti. K svemu, njegovo je mjesto na pariškom Konzervatoriju, po francusko-pruskom ratu, ukinuto, pa je svoje posljednje godine proživio u neimaštini, a od posvemašnjeg siromaštva spasila ga je samo mala mirovina koju mu je osigurao jedan poklonik. Adolphe Sax umro je u Parizu 1894. te je pokopan na groblju Montmartre. Nakon što je izumio saksofon, Sax je postao tek kratka bilješka u povijesti te je poslije smrti gotovo zaboravljen. Ipak, njegovo su ime od zaborava najprije spasili jazz glazbenici. Naime, njegov su izum potom proslavili velikani jazz saksofona – Charlie Parker, Jimmy Dorsey, Lester Young, John Coltrane, Cannonball Adderley, Ben Webster, Woody Herman, Coleman Hawkins, Stan Getz, Lee Konitz, Ornette Coleman, Dexter Gordon, Sonny Rollins, Branford Marsalis, Wayne Shorter i mnogi drugi. Iz klasične glazbe i jazza saksofon je prešao i u rock i pop glazbu, pa su to glazbalo, povremeno ili stalno, rabili gotovo svi vodeći rock sastavi i izvođači – od Rolling Stonesa i Brucea Springsteena do Katy Perry i Lady Gage. Sve zajedno, i više nego dovoljno za poznatu statuu Adolphea Saxa u rodnome belgijskom Dinantu, koja ga prikazuje na klupi, sa saksofonom u krilu, te dostojnu proslavu 175. rođendana popularnog glazbala.
Tekst: Velimir Cindrić
Tekst objavljen u Jet Set Magazinu broj 138
