Prolazimo kroz teška vremena, mi pušači. To mi se potvrđuje i sad dok sjedeći u vagonu vlaka kojim putujem iz Trsta u Veneciju otkrivam onog istog gospodina koji je prije petnaest dana počeo narušavati moj mir. Tada sam izabrao vagon za nepušače jer sam upravo bio donio odluku da više ne pušim u jutarnjim satima. Nije to bila nikakva drastična, a pogotovo ne dramatična odluka; jednostavno sam uočio da koliko god uživao u dvije-tri popodnevne lule, toliko me one jutarnje razdražuju, pa ne samo da su mi se činile nepotrebnima, nego su izazivale suprotan učinak od željenoga. Radilo se, dakle, o tome da se uskladim sa svojim tijelom, što je jednostavna filozofija otporna na svaku vrstu anksioznosti…
Citat je to iz knjige „Sveti dim“ argentinskog pisca hrvatskog podrijetla s adresom u Trstu, Juan Octavija Prenza, djela koje poznaju mnogi domaći čitatelji. Opus tog osebujnog autora koji se u svojim romanima, pripovijetkama i pjesmama bavi najrazličitijim temama nije promakao niti žiriju književne Nagrade Nonino koji mu je potkraj siječnja dodijelio tu prestižnu nagradu u međunarodnoj kategoriji. Nemala stvar, s obzirom na to da Nagrada Nonino slovi za „predskazatelja“ čuvene Nobelove nagrade. Naime, u novom tisućljeću čak se pet dobitnika Nagrade Nonino ovjenčalo i Nobelovom nagradom. Nagrada Nonino posebna je i po tome što njezin pokrovitelj nije, kako je to uobičajeno, neka akademska ili filantropska institucija, nego svjetski poznati proizvođač butik grappe Nonino, marke prisutne u više od 70 zemalja.
Juan Octavio Prenz rođen je u argentinskoj Ensenadi 1832. u obitelji imigranata iz Istre. Otac mu je bio rodom iz Kringe, a majka iz Cerovlja, pa je, uz španjolski, naučio i istarski dijalekt. Studirao je književnost te potom radio kao predavač na Sveučilištu La Plata, prijateljevao s Jorgeom Luisom Borgesom i Pablom Nerudom, a kao napredni intelektualac morao je emigrirati za represivnog režima šezdesetih. Živio je i radio u Beogradu (u dva navrata), prevodio djela književnika iz Jugoslavije na španjolski te predavao španjolski i španjolsku književnost na sveučilištima u Buenos Airesu, La Plati, Beogradu, Ljubljani i Trstu, a u Zagrebu se rado družio s književnicima Slavkom Mihalićem i Predragom Matvejevićem. Od 1979. živi i radi u Trstu, gdje je 2000-ih vodio i Hrvatsku književnu radionicu. Prenz je napisao više zbirki poezije i čitav niz vrlo cijenjenih romana, među kojima se posebno ističu „Bajka o obezglavljenom Innosenzu Onestu“ (La fàbula de Innocenzo Onesto, el decapitado), „Samo drveće ima korijene“ (Solo los arboles tienen raices) i „Gospodin Kreck“ (El Señor Kreck) te već spomenuti, u nas popularni, „Sveti dim“. Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada, od kojih je Nagrada Nonino samo posljednja u nizu. S 86-godišnjim književnikom razgovarali smo dan nakon primitka nagrade u njegovu stanu u Trstu te doznali mnogo toga zanimljivog iz njegovog života i rada.
Dobili ste mnoge važne književne nagrade. Kakvo je vaše mišljenje o ocjenjivanju književnog djela?
– Ha, u tom su procesu važni mnogi elementi, ne samo umjetnička strana djela, već i zanatska, zatim naprednost iskazanih osobnih i političkih stavova, pa jedinstvenost u izrazu pisca… Znate, u žirijima koji odlučuju o takvim nagradama nalaze se ne samo pisci i teoretičari književnosti, nego i ljudi iz različitih disciplina, pa svatko uzima u obzir ono čime se on bavi.
Vaši roditelji potječu iz Istre. Imate li danas kakve veze s krajem odakle dolaze?
– Svakako. Taj kraj posjećujem jednom godišnje i tamo imam mnogo rođaka. Obitelj je velika i rado se družimo. Još postoji kuća u kojoj je rođena moja majka, u Podmerišću pored Cerovlja. Iz tog se mjesta pruža sjajan pogled na jezero Butoniga i čitavu okolicu. Jednom, kad je moja majka posjetila rodni kraj, pitao sam ju kako je mogla napustiti tako lijepo mjesto i otići u Argentinu…
Zašto su emigrirali vaši roditelji?
– Otac je otišao 1928., a majka 1929. To je bila poznata ekonomska emigracija 20-ih i 30-ih godina, treći od ukupno četiri vala iseljavanja Hrvata u Argentinu. Oboje su tamo išli za egzistencijom. No, jednom prilikom majka se povjerila mojoj kćeri da je u Argentinu zapravo otišla za jednim mladićem u kojeg je bila zaljubljena. Kad je stigla, došla je među Istrane, koji su tamo imali veliku zajednicu, i čula da je taj mladić poginuo radeći u luci. Nitko od nas prije nije čuo tu priču. Dakle, izgleda da razlozi nisu bili samo egzistencijalni. Ali, službena obiteljska verzija je da se radilo o ekonomskom iseljavanju (smijeh). Otac je, pak, išao isključivo iz ekonomskih razloga. Već je imao iskustva s radom u inozemstvu, jer je prethodno već radio u Italiji, u Arezzu i Monfalconeu. Dakle, nije bio seljak vezan uz svoju zemlju, već je radio gdje god je bilo posla. U Argentini su roditelji radili u mesnoj industriji.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
– Rodio sam se u mjestu Ensenada kod Buenos Airesa, odnosno uz luku La Plata. To je mjesto koje opisujem u romanu „Samo drveće ima korijene“, vrlo živo, kao i sve velike luke. Tu u se govorili svi jezici svijeta, budući da je bilo mnogo imigranata. Tako da je moje djetinjstvo bilo puno najrazličitijih glasova. Najranija uspomena mi je jedna koju sam shvatio tek poslije. Imao sam tri godine i sjećam se žena koje su užasno plakale, prava histerija. A radilo se o tome da je umro Carlos Gardel, iznimno popularni argentinski tango pjevač i skladatelj. Bio je vrlo zgodan i mnoge su žene tada bile toliko očajne da su počinile samoubojstvo. To je moje prvo sjećanje… Inače, djetinjstvo mi je bilo vrlo smireno. No tek sada, kada sam djed, shvaćam što znači ne imati djeda i baku u djetinjstvu, jer ja njih nisam imao pored sebe. To je veliki gubitak. Majka me naučila hrvatski, i to istarski dijalekt. Pričala mi je i narodne priče iz rodnoga kraja, a meni se posebno svidjela ona o Velom Joži. Tako da sam prirodu, pejzaže i običaje Istre upoznao preko tih priča. Kad sam prvi put stigao tamo 1962., sve mi je već bilo nekako poznato.
Tekst: Velimir Cindrić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju…
