Veliki poznavatelj povijesti i međunarodne politike, stručnjak za kinesko pravo i strastveni zaljubljenik u nadrealizam u umjetnosti te Dalijeva djela, Njegova Ekselencija Eduardo Aznar, već je treću godinu na svojoj diplomatskoj misiji u Hrvatskoj kao veleposlanik Kraljevine Španjolske.
Da želi postati diplomat, znao je već sa svojih 12 godina. Rodom iz grada Zaragoze na sjeveroistoku Španjolske, studirao je pravo, ali ne kako bi postao pravnik, jer mu je povijest uvijek bila nekako draža. Obrazovao se i u inozemstvu, a diplomatska karijera do sada ga je vodila po cijelom svijetu – radio je u Argentini, Kolumbiji, Venezueli, Kini, Nigeriji, Mađarskoj i Japanu. Ako nije na nekoj diplomatskoj misiji daleko od doma, onda ga se može naći na nekom od španjolskih sveučilišta na kojima predaje. Tako da, kako kaže, kombinira diplomatski i znanstveno-akademski rad, a objavljuje i stručne članke u specijaliziranim magazinima. U Zagrebu pak, uz vjernu pratnju svog četveronožnog prijatelja Janosa, kad uspije „pobjeći“ od brojnih radnih obveza, rado prošeće Zagrebom ili posjećuje muzeje u našim gradovima za koje kaže da su „pravi skriveni kulturni dragulji“.
U Hrvatskoj ste već dvije i pol godine. U kakvom su ozračju one protekle?
– Hrvatska turistička zajednica ima slogan koji opisuje ovu zemlju – Hrvatska puna života. I moram reći da mi u ove dvije i pol godine nikad nije bilo dosadno. Mnogo se stvari dogodilo u to malo vremena, upoznao sam dvoje predsjednika i tri premijera, pratio troje izbore, a tu su kao četvrti i lokalni; svjedočio sam izlasku Hrvatske iz šestogodišnje recesije, kao i efikasnom i solidarnom upravljanju izbjegličkom krizom. Tu je zatim situacija s Agrokorom, pa politička pitanja koja se tiču suvremene hrvatske povijesti, a nedavno sam s velikim zanimanjem pratio i kulturnu polemiku u Splitu zbog predstave Olivera Frljića. Dakle, razdoblje u kojem mi zaista nije bilo dosadno. Inače, sa mnom je u Hrvatskoj i moja vjerna pratnja – pas Janos koji ima sedam godina, a skupa smo otkad je bio štene. Svaku večer, oko 23 sata, s njim odlazim u šetnju Zagrebom. To je dobra vježba, ali i odlično doba da se poslože misli. Idem tako redovito preko Trga svetog Marka i često, pa i vikendom, čak oko ponoći mogu vidjeti kako su svjetla upaljena u Vladi, automobili su ispred, svjetla gore i u uredima Sabora, vidi se da se stalno nešto događa… Onda nastavljam šetnju, spustim se do Tkalčićeve gdje se može čuti žamor gostiju kojise druže po restoranima i kafićima. Mislim da ste uspjeli postići izvrstan balans mediteranskog i srednjoeuropskog načina života. To pokazuje da je Hrvatska zaista puna života…
Je li slično i u Španjolskoj?
– Jest, ali kod nas je život noću još življi, ulice su pune i stalno se nešto zbiva, sve do kasnih noćnih sati. I mi smo zemlja puna života u kojoj se stalno nešto događa na ekonomskom, političkom ili društvenom polju. Nije ni u Španjolskoj dosadno. No važno je reći da oba naša naroda zaista žive život punim plućima.
Nedostaje li vam dom?
– Naravno, ali kad sam kao student prvi put išao u Kinu, tad mi je bilo jako teško. Nije bilo interneta, nije bilo satelitske televizije, mobitela… A danas je svijet toliko globaliziran da se u većini zemlja uopće ne osjećate daleko od doma. Sve je danas u balansu – i dostupnost doma i bogatstva koja u život donose nove kulture i društva.
Jeste li „pohvatali“ štogod hrvatskog?
– Strancu je praktički nepotrebno učiti hrvatski jezik jer ljudi ovdje zaista izvrsno govore engleski, ne samo u poslovnom svijetu, nego u trgovinama, restoranima, na svakom koraku. Tako da se u Hrvatskoj ne možeš „pogubiti“ ako ne govoriš hrvatski.
S druge strane, činjenica je da su brojni Hrvati počeli učiti španjolski unatrag dva desetljeća, i to pogotovo potaknuti brojnim TV-novelama sa španjolskog govornog područja…
– To je istina, ali treba znati da je interes za španjolskim jezikom u Hrvatskoj prilično star. Prva španjolska gramatika u Hrvatskoj potječe iz 1928. godine. A „Don Quijote“ je prvi put preveden na hrvatski prije stotinjak godina. Činjenica je da su te TV-novele tom interesu dale novi, veliki impuls. I, naravno, jezik je postao još popularniji. Nije se to dogodilo samo tu, interes je zbog toga jako porastao i drugdje, primjerice u zemljama Magreba ili u Rumunjskoj. Ljudi su počeli govoriti španjolski, ne zato što su ga išli službeno učiti, nego zato što su pratili televizijske serije. To pokazuje važnost i veličinu španjolskog govornog područja koje danas broji oko pola milijarde ljudi.. Treba znati da je španjolski jezik trenutačno drugi po korištenju na svijetu, drugi je i po zastupljenosti na internetu, a drugi je i što se tiče učenja stranih jezika.
Je li ga teško naučiti?
– Gramatika je malo teža, kao i kod francuskog, ali hrvatski je i u gramatici i u izgovoru kompleksniji od španjolskog.
Kako ocjenjujete kulturnu suradnju Hrvatske i Španjolske?
– Kad sam došao ovamo, iznenadilo me koliko je prisutna španjolska kultura, ne samo kad govorimo o prijevodima pisaca, nego i po pitanju kinematografije, redatelja, izložbi, glazbe. Lani smo, na primjer, bili pokrovitelji Varaždinskih baroknih večeri i uveli smo mnoge novosti na festival. A najvažnije je to da je ta kulturna prisutnost moguća zbog toga što su sami Hrvati pokazali inicijativu. Stoga je sve lakše kad imate toliku podršku, koliku ima španjolska kultura ovdje. I zbog toga smo jako ponosni.
Što je s gospodarstvom? Španjolska je prilično visoko pozicionirana u svijetu ekonomskih velesila.
– Španjolska koju možda mislite da poznajete, danas je mnogo drukčija od Španjolske otprije 20 ili 25 godina. Naše su tvrtke postale velike multinacionalne kompanije u mnogim poljima, ne samo u industriji, nego i u poljoprivredno-prehrambenom sektoru. Možda ne znate i da je Španjolska prva u Europi po proizvodnji industrijskih vozila i druga po proizvodnji gospodarskih vozila, a deseta u svijetu. Prva je u Europi i po ekološkoj poljoprivredi. Na polju obnovljivih izvora energije lideri smo u Europi, četvrti smo u svijetu po iskorištavanju energije vjetra, a prvi po kapacitetu solarnih termoelektrana. Očuvanje okoliša je također jako važno za moju zemlju, pa smo prvi u Europi i drugi u svijetu po recikliranju otpadnih voda, a prvi u Europi po broju postrojenja za desalinizaciju vode. Jedna španjolska ICT tvrtka vodeća je u Europi po volumenu svojih investicija, a španjolski portal Softonic jedan je od najznačajnijih u svijetu po količini downloada. Čak i po izvozu novih zdravstvenih tehnologija peti smo na svijetu, kao i na području razvoja molekularne biologije i biokemije. Ukratko, u posljednjih 25 godina postigli smo čitav niz značajnih napredaka u raznim područjima.
A na kojoj je razini poslovna suradnja Španjolske i Hrvatske?
– Naše zemlje nisu zemljopisno toliko blizu i u zadnjim desetljećima nismo bili previše bliski što se tiče ekonomske razmjene. Hrvatska je, baš kao Španjolska, dugo bila usredotočena na samu sebe, ali sad je kao članica EU počela gledati prema van, prema drugim zemljama, počeo je jači izvoz. I mi smo svojedobno prošli isto, a naš izvoz danas čini čak trećinu našeg BDP-a. I zato mi je drago da su danas trgovinski odnosi između naših zemalja sve snažniji, a naše kompanije su u Hrvatskoj prisutne i kao investitori, recimo u energetski sektor, u energiju vjetra, ili pak na području transporta, konkretno u povezivanju gradova željeznicom. Valja znati da je Španjolska jedan od najvećih investitora u druge zemlje u svijetu, pogotovo na području Latinske Amerike.
Sedamdesetih godina tadašnja Jugoslavija bila je velika konkurencija Španjolskoj u brodogradnji. Kasnije smo prestali proizvoditi brodove, ali smo ih zato kupovali iz Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata kupovali smo brodove i pomogli Uljaniku da opstane. Godinama kasnije, kad se ta industrija u Hrvatskoj restrukturirala, mi smo i dalje kupovali hrvatske brodove, jer je Hrvatska našla svoju nišu na tom zahtjevnom tržištu, pa se sada ovdje proizvode izvrsni brodovi za određene namjene. To je važno, poslovni odnosi idi u oba pravca. Mi smo prisutni ovdje, a u isto vrijeme uvozimo iz Hrvatske i pomažemo modernizaciji hrvatske ekonomije.
Može li Hrvatska od Španjolaca nešto naučiti i o turizmu? A znamo da je Španjolska jedna od zemalja u koju Hrvati, pogotovo mladi, najrađe putuju…
– Ne raspolažem točnim brojkama koje se tiču posjeta hrvatskih gostiju, ali u 2016. Španjolska je primila ukupno više od 75 milijuna turista. No Hrvati su u Španjolsku putovali i prije nekoliko stoljeća, iako ne turistički. Imamo zapise iz 10. stoljeća o Hrvatima u Španjolskoj, pogotovo u dijelu Španjolske kojeg su okupirali Arapi. S druge strane, prvi zapisi o Španjolcima koji dolaze u Hrvatsku, bilo da su se doseljavali ili se borili u ratovima na ovim prostorima, sežu još u 13. stoljeće. A ako govorimo o današnjem vremenu, godišnje u Hrvatsku dođe oko 200 000 Španjolaca, no oni najčešće ne ljetuju na obali. Svakako posjete obalne gradove, ali onda nastave putovati u unutrašnjost zemlje u potrazi za kulturom, poviješću, netaknutom prirodom. U svakom slučaju, naši turisti ovdje dosta su mobilni, odlaze i u Bosnu, i u Sloveniju, istražuju cijelu regiju.
Istražuju li Španjolci i gastro-užitke?
– U Hrvatskoj volite jače okuse, bilo da je riječ o maslinovom ulju ili vinu. Kod nas u Španjolskoj u velikom dijelu prevladavaju nešto blaži okusi, ali imamo i područja gdje se isto tako preferiraju snažniji okusi. U sjevernijim predjelima, gdje su zime jače i duže, dosta se kuha u pećnici i to je opet drukčiji način pripreme hrane, dok u obalnim područjima dosta prže na tavi. Tako da ja osobno volim neke aspekte hrvatske gastronomije koji imaju prilične sličnosti sa španjolskim okusima. Ali ono što je važno jest da se može primijetiti kako danas, uz tradicionalnu kuhinju, u Hrvatskoj razvijate i svoju modernu kuhinju koja je temeljena na tradicionalnim načinima pripreme hrane. Razvijate nove okuse, a upravo to radimo i mi u Španjolskoj.
U kojoj je to mjeri „mamac“ za turiste?
– Jedan od razloga zašto imamo toliko milijuna posjetitelja jest da možete imati sunce i plaže, ali morate uz to ponuditi i dodanu vrijednost. A dodana vrijednost u Španjolskoj su gastronomija, kultura, priroda, povijest i umjetnost. Danas gastronomija čak postaje jedan od najvažnijih aspekta.
Hrvati moraju biti ponosni na to što su od samostalnosti napravili do sada. Hrvatska je zemlja s nešto više od četiri milijuna stanovnika, a prima godišnje oko 11 ili 12 milijuna turista. Dakle, ovdje se populacija utrostruči, pogotovo uz obalu i to u razdoblju od tri mjeseca, nije to lako izdržati. Španjolaca ipak ima 47 milijuna u daleko većoj zemlji, tako da je nama lakše pobrinuti se za 75 milijuna turista koji se rasporede kroz cijelu godinu, a ne u kratkoj sezoni. Zato imate razlog za ponos, ali trebate biti i oprezni jer ne možete imati pretrpane hotele i gradove, ili restorane u kojima je nemoguće pronaći mjesto, jer to ide upravo protiv slike ugodnog odmora. I neki naši gradovi, poput Barcelone, bore se s takvim problemom i to se mora rješavati da bi kvaliteta koja se nudi turistima ostala na razini.
Ipak, na turizam danas utječe i globalna situacija. Kako vi, kao diplomat, vidite sve izazove s kojima se danas naše zemlje susreću?
– Biti dijelom Europe i modernog društva znači da manje-više dijelimo iste izazove. Kad pogledamo povijest, izazovi se ponavljaju. Uzmimo u obzir terorizam, imali smo ga stoljećima. I kad govorimo o migracijama, i one su se događale kroz povijest. Razlika je samo u tome kako reagiramo, kako se nosimo s tim izazovima. Budući da živimo u progresivnim društvima, nastojimo te probleme riješiti na što transparentniji način, većom društvenom osjetljivošću i naglašenijim osjećajem za pravdu. Ali, općenito gledajući, možemo reći – ništa novo pod suncem. Jedna od prednosti članstva u EU i NATO-u je to što se sa svim izazovima možemo suočavati zajedno, što u povijesti najčešće nismo mogli. Zato, za sve što je ispred nas, najvažnije je da imamo – zajednički jezik.
Tekst: Igor Weidlich
Fotografije: Darko Tomas (CROPIX)
