Predstojnik Klinike za neurokirurgiju KB Sestre milosrdnice, specijalist neurokirurgije prof.dr.sc. Krešimir Rotim, ponosi se opremljenošću i kadrovima na ovoj zagrebačkoj klinici te tvrdi da prate sve svjetske standarde
Prvo što zapazite kad uđete u ured predstojnika Klinike za neurokirurgiju KB Sestre milosrdnice je velika bijela ploča na kojoj je plavim i crvenim markerom ispisan zgusnut raspored aktivnosti i silne destinacije: Pariz, Rumunjska, Ohrid, Hannover, Italija, New York, Los Angeles, Beograd, Istanbul…, dok je u sredini ploče nacrtana vesela peteročlana obitelj:
– To je nacrtalo jedno od moje djece, to je obitelj, naš mali vlakić – objašnjava nam predstojnik Krešimir Rotim.
Jako se puno educirate, govorim dok čitam popis gradova i zemalja i – pogrešno zaključujem.
– Zapravo, idem tamo održavati predavanja, educirati druge, što je velika čast za liječnika koji dolazi iz jedne ovako male države – govori profesor.
Ovo je vrlo utješno, pogotovo ako mislite da je trava uvijek zelenija negdje drugdje, ne vjerujući da je neurokirurgija u Hrvatskoj u rangu s onom u, recimo, Los Angelesu ili Parizu.
– Neurokirurgija u Hrvatskoj doista je na visokoj razini, moji kolege u cijeloj zemlji prate sve svjetske standarde i hrvatska javnost mora znati da je, kad je riječ o neurokirurgiji, zaista u dobrim rukama. Što se, pak, konkretno tiče ove klinike, ona je tehnološki najopremljenija, imamo sve najmodernije aparate, ona je vodeća klinika u regiji i po opremljenosti i po kadrovima. Sve moje medicinske sestre koje rade u operacijskoj sali su završile fakultet, sve su magistre sestrinstva, liječnici su svi specijalisti, doktori znanosti i radimo na zaista visokoj razini – odgovara prof.dr.sc. Krešimir Rotim, specijalist neurokirurgije koji je na čelu Klinike od 2006. godine.
Predugačak je popis njegovih profesionalnih postignuća da bismo ih ovdje sve nabrojili, ali spomenut ćemo samo neke, kako biste imali uvid koliko je ovaj 50-godišnji Vukovarac aktivan: autor je nekoliko stručnih udžbenika, voditelj nastave kolegija Kirugija II pri Medicinskom fakultetu u Splitu te u Mostaru, a predaje i na Katedri za kirurgiju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Predsjednik je Udruženja neurokirurga jugoistočne Europe (SeENS), Hrvatskoga društva za cerebrovaskularnu neurokirurgiju te Hrvatskog društva za spinalnu kirurgiju te član Nacionalnog zdravstvenog vijeća, vanjski suradnik u Specijalnoj bolnici Sv. Katarina…
Kad ga pitate kako to sve stiže, on to objašnjava ljubavlju prema svom poslu, na koji ne gleda kao na posao već kao na svoj poziv. Odmah nas je zanimalo i kako je kao student odlučio da će u središtu njegova profesionalnog interesa biti baš mozak?
– Neurokirurgija je i kad sam počinjao specijalizaciju, a i danas, najveća enigma. Vrlo izazovno područje koje još nema sve odgovore. Mislim da me je u prvom trenutku privukao taj izazov – mi studenti smo u to vrijeme procjenjivali da je neurokirurgija najteža specijalizacija. U vrijeme kad sam ja počinjao trajala je pet, a druge specijalizacije četiri godine, dok danas specijalizacija za nju traje šest godina. Zahtijeva izvanredno poznavanja anatomije i fiziologije, odnosno funkcioniranje mozga, a više od svega duboku posvećenost poslu. Neurokirurgija se rubno dotiče cijelog problema i anatomije i funkcije mozga – mi se zapravo bavimo liječenjem bolesnih ljudi, ali operiranje mozga je jedna od najtežih i najkompleksnijih struka u cijeloj medicini. To je u svakom pogledu kraljica medicine.
Ali jednom kad završite specijalizaciju, što treba imati vrstan neurokirurg, pitamo ga?
– Ne samo znanje, već i vještinu koju ovi stručnjaci razvijaju godinama. Rade na najdelikatnijim strukturama na ljudskom tijelu, rade pod velikim povećanjima, čak i do 40 puta, i moraju imati vrlo izvježbane ruke. Neurokirurga u tom tehničkom dijelu uspoređuje s koncertnim pijanistom koji mora biti istreniran, svirati nekoliko sati na dan da bi koncert izveo kako treba.
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Romeo Ibrišević
