Imam 199 ljubavnih pjesama i Kavannu, voli reći jedan od naših najuspješnijih kantautora. S neiscrpnom inspiracijom, ljubavlju, u više od 30 godina stvaralaštva on tka svoje hitove uz koje su se zaljubljivale, i još se zaljubljuju, generacije. No, uz svoj bogati ljubavni opus, 56-godišnji Belan je zakoračio i u svijet kazališta, a i kao umjetnički direktor udahnuo vjetar u leđa Zagrebačkom festivalu.
O svojoj privatnosti nerado razgovara jer kaže da je “sve zanimljivo ionako već u njegovim pjesmama”, ali o drugim temama pokazao se kao izniman sugovornik.
Više ste od tri desetljeća na sceni. Koliko se domaća glazbena scena promijenila od vašeg prvog albuma “Ljubav i moda” do danas?
– Promijenila se suštinski, a na neki se način ništa nije promijenilo. Glazba je danas puno demokratičnija, napredak tehnologije, internet, YouTube… sve je to pridonijelo da svatko ima pravo na šansu. Pjesmu je snimiti lako, gotovo besplatno. Ne treba čekati, kao u osamdesetima, na prijeki sud diskografa, producenata, izdavačkih kuća. Samo, dobrih pjesama ima jednako malo kao i tada, u doba vinila. Dobra je pjesma rijetkost – danas, kao i onda, malo je onih koje će izdržati test vremena.
Postoji li nešto što vas u tome ljuti i pronalazite li i neke dobre strane?
– Što godine idu dalje, sve me manje toga ljuti. Imam neki mir, osobno i sa svijetom. Raduje me uspjeh mladih ljudi, raduje me prihvaćanje tehnologije, čak dnevno pokušavam držati korak s njom. Svijet se rapidno mijenja, to začuđeno svjedočim svojim životom i to je uzbudljivo i dobro. Gdje mogu, slijedim. Gdje ne mogu, opušteno popratim pogledom. Na drugima svijet ostaje, zar ne?!
Mislite li da je internet konkretno vašoj glazbi pomogao?
– Meni je pomogao moj talent, dar koji sam dobio pri rođenju, nezasluženo, spontano. Napisao sam sve svoje pjesme iz srca, na dah, kao izraz nečeg što se moralo dogoditi. Mnoge su, i dvadeset i trideset godina nakon što su nastale, drage onima koji ih slušaju. I opstale su, kroz ploče, kroz kazete koje su se, kad bi se zamrsile, otpetljavale olovkom utaknutom u plastični kolotur, opstale su na CD-u, na sticku, na Deezeru, na internetu. Zaradile su mnoge osmijehe i poglede, stvarno, na plažama i tulumima. Danas zarađuju pregled na YouTubeu i like u virtualnom svijetu, ali to su te iste pjesme, to je moja ista emotivnost – ništa se tu suštinski nije promijenilo…
Počeli ste kao član benda, a danas nastupate solo. Što je bolje, što vam više odgovara?
– Đavoli su bili škvadra, bend iz garaže. Ja sam samo privremeno počeo pjevati, jer je naš pjevač, Marinko Biškić, morao u Zagreb, radi posla. Rekao sam da ću ja biti pjevač dok se ne nađe netko da me zamijeni. Ali nitko se nije javio, što se moglo? Prošli smo jednu sjajnu, nevjerojatnu karijeru zajedno, napravili smo posao na tada ogromnom tržištu, s netipičnim, nostalgičnim, retro zvukom. I Đavoli su se raspali, i Fiumensi su se okupili, a ja još uvijek čekam da se netko javi.
Kako ste doživjeli razlaz sa Đavolima – sjećate li se što ste osjećali kada ste odlučili krenuti samostalno? Je li bilo sumnji?
– Kad danas razmišljam, čini mi se da se sve dogodilo baš onako kako je i moralo biti. Devedesete, rat, promjena cijele jedne konstelacije života, sve je to dovelo do raspada Đavola. Stvarnost nas je demantirala, rasula, osamila. Bilo je to teško razdoblje. Ali, za mene nije bilo natrag – glazba je tad već bila moj jasno zacrtan put i s tog puta nije bilo skretanja. Znao sam da ću i dalje pisati pjesme, nastupati, živjeti i raditi ono što najbolje znam i najviše volim. Nekad je trebalo podosta snage da se u tome ustraje, ali eto, isplatilo se.
Tekst: Marjana Filipović Grčić
Fotografije: Dallas Records & Romeo Ibrišević (by Olympus)
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
