Ako sagradiš, doći će – rečenica je kojom Zoran Salopek započinje svoju autobiografsku knjigu „Neboder života“ te se njome vodi u svom poslovnom, ali i privatnom životu. No što ona zapravo znači? Od djetinjstva ispunjenog neimaštinom i alkoholizmom u obitelji, koje naziva podrumom života, Zoran Salopek popeo se do statusa uspješnog poslovnog čovjeka, poduzetnika i investitora ili kako on to kaže alegorijom svoje knjige – do vrha svog nebodera
Nakon srednjoškolskog obrazovanja koje je smatrao slabim prvenstveno zbog demotivirajuće okoline (čak je i stajao uz bok najlošijima po vladanju), upisao je Agronomski fakultet u Zagrebu, a naposljetku je na tom fakultetu i redovno predavao. Kako i kaže u svojoj knjizi: “Morao sam izgraditi svoje radne navike, kaleći se malo-pomalo u borca kojemu nikada nije bilo teško zasukati rukave, a u mom životu to je preraslo u naviku”. No, okolina u kojoj je odrastao nije toliko blagonaklono gledala na novootvorene prilike u njegovom životu, te nije imala razumijevanja za koncept osobnog rasta:
– Iako su mi mnogi govorili da nisam sposoban učiniti nešto od sebe, ja sam se ustrajno kretao naprijed; učio sam, slušao sam kad su me oni dobronamjerni poticali, bio sam marljiv, radio sam danonoćno i na kraju su došli i rezultati. Počeci razvoja koji su u konačnici preobrazili Salopekov životni put i posljedično ga doveli do mjesta gdje je danas, započeli su na fakultetu gdje je, kako kaže, došao kao običan nosač gajbi piva bez ikakve kvalifikacije, s maturom poljoprivredne škole i kao osoba koja dolazi iz problematične obitelji.
Uz pomoć svoje prve djevojke, naučio je učiti, po prvi put shvatio ljepotu truda i mogućnost osobnog rasta: diplomirao je i postao asistent na Agronomskom fakultetu. No, put do uspjeha je brdovit te je ponekad, točnije vrlo često, potrebno napraviti odricanja kako bi se nastavilo ići u željenom smjeru. Ono čemu je Salopek morao reći ne, bila je – njegova obitelj. I pustio ih je jer njihov put nije bio i njegov put. Također, shvatio je da ako pomogne sebi, da će moći pomoći i drugima. S 29 godina odlučio je zaputiti se u privatno poduzetništvo i osnovati hostel, bez obzira što nije imao vlastiti kapital za ulaganje, a ni neko poslovno znanje. Usporedo se zaposlio u privatnoj tvrtki te uz osmosatno radno vrijeme nastavlja raditi na svom projektu…
– Uvjerenja sam da ako kreneš iskrenog srca u nešto, ma gotovo da nema šanse da to ne uspije – govori. Njegova ideja o hostelu razlikovala se od onoga što bi se na prvu očekivalo:
– Jako se volim natjecati. Sa samim sobom i s drugima. Tako je bilo i s hostelom, išao sam tamo gdje su najjači, u London. Odlučio je preuzeti franšizu jednog od najboljih lanaca hostela u Europi. U Londonu se tako našao s vlasnicima hostela „Palmers Lodge“ koji posjeduju više od 400 nekretnina u Londonu, među kojima su i hosteli s ukupno 600 kreveta. Salopek je uspio dobiti franšizu bez ikakve financijske naknade, uz argument londonskih vlasnika da će se, eto, ime njihovog brenda prvi put proširiti izvan Engleske. Dogovor je postignut uz jedan bitan uvjet: ako ocjene korisnika padnu ispod zadovoljavajuće razine, odmah će ostati bez licence. No, bojazni oko toga nikad nije bilo, a tako je i danas: zagrebački „Palmers Lodge“, jedini internacionalni hostel u Hrvatskoj, ima bolje ocjene nego istoimeni u Londonu. Iako je razorni potres teško oštetio zgrade u središtu Zagreba, pa tako i Salopekov hostel, smatra kako nema razloga za uznemirenost:
-Ljudi oko mene bili su iznenađeni mojom reakcijom, ali ja se nisam brinuo. Jednostavno je došao potres i ja tu ne mogu ništa osim popraviti zgradu i nastaviti dalje. Moja reakcija neće moći promijeniti tu stvarnost.
Isto tako se osjeća i kod bilo kojeg drugog posla koji radi:
– Na dnevnoj bazi imam desetak poslovnih problema, moj poslovni dan je zaista ispunjen rješavanjem problema. Međutim, ja to uvijek uspoređujem s kapetanom na brodu, pa tko bi volio da kapetan počne divljati i gubiti pamet kad dođe oluja? Svi žele svog kapetana mirnog i prisebnog. Salopek nije stao samo na otvaranju hostela kao nekog svog poduzetničkog cilja. Danas već sedmu godinu kako radi kao menadžer za ICL (Israel chemicals), najveću izraelsku tvrtku za proizvodnju agrokemikalija. Uz to se još i bavi izgradnjom i rekonstrukcijom zgrada. No, za to žongliranje nekoliko različitih poslova, uključujući i pisanje knjiga, Salopek ima strogo pravilo:
– Iznimno pazim na svoje vrijeme. Meni je valuta vrijeme, a ne novac. Iznenadili biste se koliko se toga stigne samo ako se, recimo, izbaci televizija!
Naglašava da nije dovoljno biti sanjar i samo misliti da ste zavrijedili bolji posao ili više novaca, a ništa ne činiti kako bi se to postiglo.
– Puno je lakše naći ispriku nego stvoriti stav da možeš napraviti što god zamisliš. Bitno je preuzeti odgovornost za sebe – decidirano će Salopek.
Tekst: Tena Hrvačić
Fotografije: Violeta Juras
Cijeli tekst potražite u tiskanom izdanju!
