U carstvu mainstream rocka i popa (ne i u svijetu metala, gdje gitarski solo još uvijek vlada), teško je odrediti trenutak kada je započeo pad gitarskih sola, ali dugo je vladalo pravilo da svaki rock hit – mora imati solo
Mislim da je gitarski solo način na koji se najslobodnije oslobađaju moji osjećaji jer verbalna artikulacija nije moja najjača komunikacijska snaga – rekao je jednom prigodom britanski rock gitarist David Gilmour, najpoznatiji kao vođa skupine Pink Floyd. Bez obzira kako na gitarski solo gledaju pojedini majstori tog žičanog instrumenta, veći dio u prethodnih šezdesetak godina (počevši od trenutaka poput prodornog udara Scottyja Moorea u Elvisovu „Heartbreak Hotelu“), električna gitara bila je temeljni dio DNK-a rocka.
U carstvu mainstream rocka i popa (ne i u svijetu metala, gdje gitarski solo još uvijek vlada), teško je odrediti trenutak kada je započeo pad gitarskih sola, ali nedvojbeno je da je dugo vladalo pravilo da svaki rock hit mora imati solo. Ono što je očigledno jest da je alternativna rock scena 90-ih prva zabila nož u leđa tog dotad neizbježnog elementa rocka, posebno atraktivnog u živim nastupima kada se gitaristima davalo više slobodnog prostora od onog koji je mogao podnijeti nosač zvuka. No, možda je bilo neizbježno da gitarski solo ode u ropotarnicu povijesti. Naime, nakon svih godina inovacija u rocku, što solo još može ponuditi a da već nije napravila čitava legija rock gitarista – od Jimija Hendrixa do Stevieja Raya Vaughana? Od nastanka rock and roll glazbe u 50-ima, nebrojeni gitaristi izvodili su nevjerojatne „solaže“ koje su dobrano odredile taj glazbeni stil. Tijekom izvođenja sola Jimi Hendrix je, recimo, gitaru često svirao iza leđa, zubima, pa čak i kad je gorjela, dok je solo Eddieja Van Halena u skladbi „Eruption“ zauvijek promijenio kontekst i rječnik sviranja gitare.
Gitarski solo često je bio tema napisa u rock magazinima, kao i onima namijenjenih gitari kao rock glazbalu (ima ih zaista mnogo), a često su rađene i top-liste najboljih gitarskih sola rocka svih vremena. Zato smo pokušali kompilirati više tih lista te iz desetaka uvrštenih (često se radi i o top-100 izboru) sastaviti listu deset najboljih gitarskih sola svih vremena. Ako smo nešto i morali izostaviti, oko vrha nije bilo mnogo kompromisa, a zanimljivo je da se gotovo sve liste slažu oko prvoga mjesta.
Spomenutom metodom na desetom se mjestu našao solo Jimija Hendrixa iz skladbe „Voodoo Child (Slight Return)“ iz 1972. To je majstorstvo teško izborilo top-10 u oštroj konkurenciji sola Dickeya Bettsa u „Jessici“ (Allman Brothers Band,1973.), Chucka Berryja u „Johnny B. Goode“ (1958.), Jonnyja Greenwooda (Radiohead) u „Paranoid Android“ (1997.), Erica Claptona (Cream) u „Crossroads“ (1966.), a u „Texas Flood“ (1983.), Keitha Richardsa (The Rolling Stones) u „Sympathy For The Devil“ (1975.), Dona Feldera i Joea Walsha (The Eagles) u „Hotel California“ (1976.) i Claptona u „While My Guitar Gently Weeps“ (The Beatles, 1968.).
Zašto je Hendrix nadmašio ovo ugledno društvo čuje se već u prvih nekoliko nota „Voodoo Childa“. Radi se o inovativnom dezorijentirajućem obrascu oscilirajućih zvukova stvorenih wah-wah papučicom. Premda je to gitarističko pomagalo, prije Hendrixa i Claptona, već rabio Frank Zappa, njegov učinak popularizirao je baš Hendrix. Jimijeva gitara tu nudi i feedback krik (još jedan postupak koji je proslavio), pa je taj solo zapravo „majstorska radionica“ za prikaz Jimijevog kompleta alata kojim je ostavio neizbrisiv trag u povijesti rock gitare.
Iako je „Brighton Rock“ jedan od zapostavljenih hitova skupine Queen, do deVetoG mjesta ove liste dovelo ga je energično soliranje Briana Maya, koje nema ništa zajedničkoga s teatralim „solažima“ grandioznih skladbi poput „Bohemian Rhapsody“. Otprilike dvije minute od početka pjesme, May započinje s nekoliko decentnih pasaža, s puno odjeka i delaya (odgoda zvuka). Minutu poslije, pojačava ritam i ubacuje blues riffove. No, najbolje od svega je Mayova razmjena energije s bubnjarom Rogerom Taylorom, koji se ubacuje sinkopiranim udarima, rabeći hi-hat (kombinacija dvije činele i pedale) i nadograđujući snagu Mayeva sviranja.
OSMO mjesto drži Kirk Hammett (Metallica), svojim epskim solažama u hitu „One“ (1988.). Hammett započinje polako i čisto, solirajući iz tipičnih španjolskih akorda, motivu kojem se vraća u drugom solu, kada ga dodatno uzdiže trilerima. U posljednjem, naveliko hvaljenom solu, upliće se u militarističke zvukove slične pucnjavi i eksplozijama koje proizvodi drugi gitarist sastava – James Hetfield. Poslije se prebacuje na neke nevjerojatno brze pasaže i ubacuje nekoliko oštrih zavoja. Sama pjesma, ali i Hammettov solo, zaslužni su za prvi Grammy Metallice u kategoriji „Najbolje metal izvedbe“.
Tekst: Tomo Will
Ilustracija: Henrietta Rollins
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
