Poznatim stihovima „Jur ni jedna na svit vila lipotom se već ne slavi, jer je hvale sve skupila…“ ljepotu vila opjevao je još prije pet stoljeća Hvaranin Hanibal Lucić. Osim njega, o tim zaigranim mističnim bićima pisali su i drugi naši renesansni autori, od Marina Držića do Petra Zoranića. Nešto kasnije, početkom dvadesetog stoljeća, Ivana Brlić-Mažuranić tajanstveni svijet vila i drugih nadnaravnih bića svojim je bajkama približila i najmlađima.
U takvom mističnom i tajanstvenom okruženju, negdje na granici između mašte i zbilje, inspiraciju za svoje režirane fotografije već godinama crpi 37-godišnja Zagrepčanka Iva Lulić. Dijelić svog magičnog svijeta, višestruko nagrađivana umjetnica približila nam je fantastičnim fotografijama na izložbi „Čarobna družba – Vjerovanja u nadnaravna bića u Podravini“ otvorenoj do kraja svibnja u zagrebačkom Etnografskom muzeju. To nam je bio i više nego dovoljan povod da se sa slobodnom umjetnicom, diplomiranom etnologinjom i povjesničarkom umjetnosti, uputimo u njezine čarobne svjetove…
Pojam režirane fotografije kakvom se Iva bavi, podrazumijeva situacije koje nisu spontane, a uključuje namještanje modela i ugođaja prema zamislima fotografa. Fotografija općenito oduvijek ju je privlačila, pa je tako neprekidno nešto fotkala. U profesionalne vode ulazi 2006., a 2012. njezin rad prepoznala je i struka dodijelivši joj nagradu za najbolju mladu umjetnicu. Put do nagrade bio je podosta trnovit:
– Kad sam krenula studirati na Filozofskom, ujedno sam na Arhitektonskom fakultetu upisala izborni kolegij „Fotografija i film“ koji sam slušala tri godine. Upravo zbog fotografije zapostavila sam druge obaveze, pa sam shvatila da moram odlučiti hoću li „zaključati“ fotić ili odustati od Filozofskog…
Gotovo dvije godine isključivo je učila te diplomirala. No, u međuvremenu, fotografija je gotovo u potpunosti digitalizirana, pa Iva pomalo razočarana počinje tražiti posao u struci. Kako živimo u zemlji u kojoj se posao u struci ne nudi baš na pladnju, zaposlila se u Adria Mediji kao fotograf za nekoliko časopisa. No, čitavo je to vrijeme razmišljala kako se ne želi baviti fotografijom, barem ne na taj način. Takvo stanje prevladavalo je sve do 2010. kad je kao fotograf volonterski sudjelovala na ZILIKU (tradicionalna zimska likovna kolonija) u karlovačkom Domu za djecu „Vladimir Nazor“:
– Klinci u domu izgledali su mi kao vile i vilenjaci; živjeli su u grupi, međusobno si pomagali i dijelili baš sve. Počela sam biti opsjednuta idejom da ih slikam u prirodi, pa sam ih već na proljeće vodila na izlete te ih slikala jednog po jednog. Odmah mi je postalo jasno što želim raditi s fotografijom! – prisjeća se svog oduševljenja.
Suprotno uvriježenom mišljenju, kao djevojčica nije maštala o vilama:
– Čini mi se kao da su ljudi malo razočarani kad im to kažem. Tom Sawyer i Pipi Duga Čarapa su moje djetinjstvo! No, nakon iskustva u karlovačkom domu, shvatila sam kakav mi izričaj odgovara.
Kako je taj hvalevrijedan projekt socijalnog, humanitarnog i edukativnog karaktera financirala sama, došla je do točke u kojoj je potrošila sve resurse, pa se iznova našla na rubu odustajanja od fotografije:
– Bila sam poprilično beznadna i depresivna. No, nekako se poklopilo da tad primim nagradu za najbolju mladu umjetnicu, a paralelno je došlo i priznanje statusa slobodnog umjetnika. I jednostavno sam morala nastaviti! Danas funkcioniram kao slobodnjak, snalazim se po projektima…
Uz značajan broj samostalnih izložbi diljem zemlje, ali i inozemstva, umjetnički autorski projekti koje je dosad realizirala su: „Vile i vilenjaci – Artusi“ (2010.), „Svijet Artusa – Gorski kotar“ (2011.), „Krk – otok vila“ (2013.), „Snoviđenja prošlosti“ (2013.), „Podravina između mitova i legendi“ (2012.-2014.) te „Nekoć u Vrbovcu“ (2014.).
U svim svojim projektima, svijet mašte realizira bez korištenja modernih mogućnosti računalnih efekata. Svijet u kojem se susreću realno i bajkovito, postiže znalačkom razradom koncepta i promišljenim korištenjem svjetla i boje, a igra se i dugim ekspozicijama:
– Najviše me privlači igrati se tehnikom fotografije, jednostavno sam fascinirana mogućnostima i imam osjećaj da još uvijek nisam iscrpila sve efekte koje mogu dobiti čistom fotografijom.
Tekst: Stjepan Vudrag
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
