Na glavi sa stilom

Godina je 1850. i u trgovinu James Lock & Co. u londonskome St. James Streetu stiže William Coke, bogati farmer i lovočuvar iz Holkhama u Norfolku. Coke je nekoliko tjedana ranije od Locka naručio kupolasti šešir, dovoljno čvrst da bi ga u šumi štitio od visećeg granja, te koji bi usko pristajao uz glavu, tako da ga ne bi lako odnio vjetar ili kakav jači udarac o granu. James Lock je pak izradu prototipa šešira tih svojstava povjerio šeširdžijama Thomasu i Williamu Bowleru, te prema njihovim specifikacijama izradio prekrasan šešir, točno po Cokeovoj mjeri. Naručitelju se šešir naizgled svidio, ali je u St.James Street zapravo došao testirati njegovu izdržljivost. Njegov je test bio vrlo jednostavan: na zaprepaštenje Lockovih prodavača, najprije ga je bacio na pod, a potom počeo po njemu skakati! Šešir je izdržao njegovu težinu i vratio se u prijašnju formu, pa ga je Coke, time zadovoljan, odmah kupio… U Lockovoj je trgovini taj tip šešira isprva nazvan The Lock, no kad je postao toliko popularan da je trgovina izrađivala 60.000 komada godišnje, ime mu je, prema pravim autorima, izmijenjeno u Bowler. U Americi je šešir vrlo brzo postao poznat pod nazivom Derby, ponajviše zbog toga što je postao popularni muški odjevni predmet na utrkama konja. No, Bowler je bio samo jedan u nizu brojnih modela koji su proslavili James Lock & Co, tvrtku koja je u doba nastanka tog šešira poslovala već gotovo dva stoljeća. Naime, James Lock & Co. najstarija je trgovina šešira na svijetu, utemeljena još davne 1676., te ujedno i jedan od najstarijih obiteljskih poslova u svijetu.

Tijekom stoljeća, Lock’s je šeširima opskrbljivao na desetke tisuća mušterija iz svih društvenih slojeva, kao i najrazličitijih profesija, sve koji su cijenili vrhunsku kvalitetu i uslugu. Šešire s potpisom Locka tako su nosile i mnoge povijesne ličnosti, dok oni danas počivaju na glavama uglednika, ali i mnogih popularnih ličnosti.
O kakvoj se čuvenoj instituciji radi, svjedoči i podatak da je trgovina jednom prigodom iz inozemstva primila razglednicu jednostavno naslovljenu „Najbolji šeširdžija na svijetu, London“, kao i to da ukoliko bilo kojem gradskom taksistu kažete samo „Lock’s“, on će vas bez ikakva dodatnog pitanja dovesti na pravu adresu – St. James’s Street broj 6. A čitava priča započela je u doba kuge i Velikog požara 1666. u Londonu, kada su se, zahvaljujući razvoju West Enda, aristokratske obitelji počele seliti u zapadni dio grada. Sasvim logično, za njima su se selili i mnogi gradski trgovci, pogotovo oni koji su ovisili o dobrostojećim mušterijama. Jedan od njih bio je i George James Lock, trgovac u londonskoj četvrti City, koji se bavio uvozom kave, čokolade i duhana. Uspješni Lock, koji je dobar dio svoje robe prodavao kraljevskoj obitelji smještenoj u palači St. James’s (tek će kraljica Victoria 1837. preseliti u znatno udobniju Buckinghamsku palaču), 1686. postao je zakupcem sedam kuća u St. James Streetu. Igrom slučaja, deset godina prije Locka, tu je doselio i Robert Davis, šeširdžija iz Bishopsgatea, koji je u jednoj od pet kuća u istoj ulici otvorio svoju trgovinu. Popularnu Davisovu trgovinu naslijedio je Robertov sin Charles, kojem je 1747. u nauk stigao James Lock, 16-godišnji unuk Georgea Jamesa Locka. Kako Charles nije imao muškoga nasljednika, činilo se sasvim zgodnim da mladi Lock oženi njegovu kćer i ujedini dvije poznate obitelji…
U to vrijeme najbolje se trgovalo na istočnoj strani ulice, pa se Lock, čim je 1765. čuo da se oslobodila prostrana kuća na broju 6, tamo preselio sa suprugom i četvero djece, ali i svojim majstorima šeširdžijama i trgovcima, te kutijama punim najrazličitijih šešira. Iako je i do tada, između ostalog i kao snabdjevač vojnim kapama i šeširima za Sedmogodišnjeg rata dobro zarađivao, nova adresa donijela mu je još više posla. Novi vrhunac dosegao je 1782., u vrijeme Američkog rata za neovisnost, a sve ostalo je povijest.

sesiri4

Posao je išao sasvim lijepo sve do šeste generacije vlasnika, kada je tvrtku vodio Charles Richard Wray Whitbourn, pra-pra-praunuk Jamesa Locka II., poznat po skraćenu imenu „Mr. Wray“. On se u godinama nakon Drugoga svjetskog rata susreo s krajem ere u kojoj se držalo da niti jedan gospodin nije primjereno odjeven bez šešira. S istim trendom borila se i sljedeća generacija. U svemu je dobra strana bila to što je do tada tvrtka već postala vlasnikom zgrade u kojoj se nalazila trgovina, pa nije morala bankrotirati zbog sve viših najamnina koje su uništile mnoge druge manje poslove u gospodskome St. James Streetu. Tijekom 60-ih, i dalje se nastavio trend običaja koji su nošenje šešira sve više udaljavali od svakodnevnih normi. No, taj je trend polako smjenjivao onaj sve veće potražnje za šeširima i kapama za slobodno vrijeme. Tako je Lock & Co. svoju ponudu proširio različitim vrstama popularnih kapa, brojnim modelima šešira od tvida te drugim športskim pokrivalima za glavu. Istodobno, ponudio je i visokokvalitetne jakne, kapute i športsku opremu te kravate i gumbe za manžete.

Tvrtka je novo tisućljeće dočekala stabilno, financijski u boljoj poziciji negoli godinama prije. Obnovljena ponuda najtraženijih šešira, i to u najkvalitetnijoj mogućoj izvedbi, stalno je poboljšavala posao. Dobra zarada omogućila je i temeljito preuređenje zgrade u kojoj se nalazila trgovina, a koja je već dobro premašila tri stoljeća života. Osim toga, najnovija generacija vlasnika shvatila je da naslijeđeni geni ne moraju biti garancija za uspješno vođenje posla u suvremenim uvjetima, pa je stručnjake za određena područja potražila i izvan obiteljskih okvira. Danas u upravi tvrtke James Lock & Co. sjedi sedam članova najnovije generacije koja potječe od utemeljitelja Jamesa Locka. „Mr. Lock“ još je itekako prisutan u St. James Streetu, kao što je to bilo i kad je „Mr. Wray“, kada ga je službenik City of Westminstera pitao o planovima prenamjene prostora njegove trgovine, žestoko odvratio – „Mislite da se spakiram i zatvorim radnju? Nakon 300 godina? Bogme, neće ići! Ako vojvoda od Bedforda i dalje smije rukovoditi svojim obiteljskim dvorcem, onda možemo i mi našim!“

sesiri1  

Tekst: Sonja Podgorelec

Tekst je objavljen u Jet Set Magazinu broj 139

Ostavi komentar