Godine 2017. Petar Fileš bio je prvi na svjetskoj juniorskoj rang listi, a kao senior na SP-u u Kairu 2022. plasirao se među najbolja trideset i dva floretaša svijeta. Najveća sportska želja mu je plasman na Olimpijske igre
Postoji li itko a da nije u svojim dječjim godinama (ako ste fanatični ljubitelj fantasyja, onda i u odraslim) zgrabio u ruke kakav plastični mač ili tek neku običnu letvu pa vitlao njome prema “protivniku” s identičnim “oružjem”, uživljeno simulirajući scenu mačevanja? Ova zahtjevna vještina duge i bogate tradicije, osim na filmu, u kazalištu i kompjuterskim igricama, već stoljećima vrlo uspješno egzistira kao popularan svjetski sport, i jedan od samo pet sportova koji su bez prekida u programu Olimpijskih igara još od njihovih početaka 1896. godine. Na svjetskoj ljestvici mačevalaca dobro kotiraju i pojedini hrvatski predstavnici, a među njima prednjači Zagrepčanin Petar Fileš (25), višestruki prvak Hrvatske i član naše mačevalačke reprezentacije (disciplina floret).
Godine 2017. bio je prvi na svjetskoj juniorskoj rang listi, a kao senior, u ljeto 2002. u Kairu na svjetskom prvenstvu, ostvario je ulaz u prvih 32 mačevalaca svijeta. Trenutačno je pedeseti na seniorskoj rang listi, što je (nakon Bojana Jovanovića koji se 2012. godine kvalificirao na Olimpijske igre) najbolji hrvatski rezultat u novijoj povijesti. Od početaka svoje osamnaestogodišnje karijere do danas, ostvario je niz odličnih rezultata na europskim i svjetskim natjecanjima, a pred njim su daljnji ambiciozni planovi.
Pa iako u Hrvatskoj ne manjka mačevalačkih klubova – u Zagrebu ih djeluje čak desetak, a trenirati se može i u Osijeku, Splitu, Poreču i Karlovcu – mačevanje je za hrvatski sport i dalje relativno neotkriveno područje.
Za velik dio domaće javnosti ono je još uvijek krajnje egzotično, što nam potvrđuje i naš sugovornik te priznaje kako ga mnogi gledaju u čudu kad im priopći da se bavi mačevanjem, točnije floretom. Naime, u mačevanju zapravo postoje tri discipline – mač, floret i sablja – koje se osim po vrsti oružja razlikuju i po pravilima borbe te dijelu tijela protivnika na kojem se priznaje pogodak.
– Generalno gledajući, manji su sportovi kod nas naglašeno zapostavljeni u odnosu na one razvikane, poput nogometa, rukometa, košarke… Vjerujem da je jedan od primarnih razloga slaba promocija, pa su malobrojni uopće informirani o mogućnosti treniranja mačevanja.
Što je manje polaznika, teže je napraviti kvalitetnu selekciju i onda postići zapažene rezultate na natjecanjima, zbog čega opet posljedično pati promocija. I to je začarani krug – pojašnjava nam Petar Fileš i osvrće se na još jedan razlog koji neke odvraća od ovog sporta.
– Nekako je raširena predrasuda da je mačevanje skupo. Ali to ne mora biti tako: za početnike klub ili savez pokrivaju većinu izdataka, od opreme do putnih troškova za treninge i turnire u inozemstvu – kaže i odmah nas upoznaje s dijelovima obvezne opreme jednog mačevaoca. To su zaštitno odijelo, rukavice, duge čarape te maska isprepletena čeličnim nitima. I naravno – oružje.
– Kompletna oprema za djecu košta od 1000 do 2000 kuna, što je tek neznatno skuplje nego cijene opreme u većini drugih sportova. Pa u teniski reket i tenisice moraš uložiti barem tisuću kuna. Na seniorskoj pak razini, uzet ću sebe za primjer, moraš imati više floreta, više žica za masku, dvostruki komplet odijela… To sve skupa iznosi između 1500 i 2000 eura, ali opremu nabavljaš postupno, kroz godine. I opet ću spomenuti klub i savez koji onima najuspješnijima sufinanciraju velik dio troškova. Od opreme do financiranja nastupa na svjetskim kupovima, europskim prvenstvima i drugim turnirima – govori i dodaje kako je to na neki način pozitivna strana postojanja malog broja mačevalaca u Hrvatskoj. Zahvaljujući zaštitnoj opremi, čiji su dijelovi načinjeni od kevlara, materijala od kojeg se rade i pancirke, mogućnost ozljede probadanjem potpuno je eliminirana.
– Kao klinac bio sam znatiželjan i kod kuće pokušao velikim, oštrim nožem probiti svoj mačevalački prsluk. Nije bilo nikakve šanse! – smije se i ističe kako mačevanje nije ništa opasniji sport od bilo kojeg drugog.
Tijekom borbe mačevalac je povezan sa strujnim ožičenjem i nosi provodljivi plastron u obliku prsluka ili majice koji u potpunosti pokriva takozvanu „važeću površinu“, odnosno dio tijela na kojemu se priznaje pogodak. Kod floreta to je isključivo torzo, u sablji cijeli gornji dio tijela, a kod mača kompletno tijelo. Dodir oružja s protivnikovim plastronom zatvara strujni krug što se na uređaju za praćenje bodova registrira paljenjem svjetla. Na taj način procjenjuje se je li pogodak važeći i tko ga je postigao. U ranijim vremenima, prije postojanja elektronskog sustava, dodir se bilježio komadićem pamuka natopljenog tintom na vrhu oružja, zbog čega su mačevalačka odijela morala biti bijela, kakva su ostala do danas. Još jedna zanimljivost je da je vrh mačevalačkog oružja drugi najbrži pomični objekt u sportu, odmah nakon metka u streljaštvu!
– Mačevanje je fenomenalno! I daleko od toga da se tu radi isključivo o fizičkoj borbi jer ono uključuje puno nadmudrivanja. Kaže se da je mačevanje najbolje opisati kao – fizički šah. Postoji tisuću opcija i poteza, u svakom trenutku potrebno je predvidjeti protivnikov potez i pokušati se obraniti ili ga napasti. Zanimljivo je i dinamično – uvjerava nas ovaj zaljubljenik u floret, oružje kojemu ipak daje primat u odnosu na preostale dvije discipline.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Real Grupa
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
