Pedeset je godina od nastanka njemačkog ECM-a, eminentnog glazbenog izdavača, europske broj jedan jazz etikete za koju su snimala i snimaju najveća svjetska imena
Potkraj 1969. bavarski München tek je počeo poprimati oblik europske metropole kakav ima danas. Upravo je bio prešao cifru od 1,3 milijuna stanovnika, FC Bayern započeo je svoju petu sezonu u Bundesligi, na kraju koje će završiti na drugome mjestu, a grad se naveliko pripremao za Olimpijske igre koje će se održati tri godine poslije. No, 24. studenog te iste godine, 26-godišnji minhenski glazbenik i producent Manfred Eicher, koji je nedugo prije diplomirao kontrabas na Glazbenoj akademiji u Berlinu, organizirao je u Studiju Bauer u Ludwigsburgu snimanje šest snažnih kompozicija jazz trija tada 44-godišnjeg njujorškog pijanista Malcolma Earla Waldrona.
„Mal“ Waldron još je od 50-ih svirao kao pratitelj Billie Holiday i nastupao s takvim imenima kao što su John Coltrane, Charles Mingus i Eric Dolphy, ali je bio znatnomanje poznat od tih svojih kolega. U Njemačkoj je tada, sa švicarskim basistom Islom Eckingerom i američkim bubnjarem Clarenceom Beckingtonom, snimio album „Free at Last“, prvi za njemačku etiketu ECM, koju je u Münchenu netom utemeljio spomenuti Manfred Eicher. Album je jedan kritičar ocijenio s tri zvjezdice, napomenuvši da glazba na njemu „nije pamtljiva ni jedinstvena, ali da ima neočekivanih trenutaka koji od Waldrona izvlače maksimum“.
Ako se glazbe s tog albuma danas malo tko sjeća, vrlo je bitna činjenica da je nosio brojku jedan buduće utjecajne europske jazz etikete, koja se u međuvremenu, baš kao i mnogi glazbenici iz njezina kataloga, nevjerojatno proslavila i koja upravo slavi pola stoljeća postojanja. Da bi se sve stavilo u kontekst, treba se prisjetiti da su šezdesete u jazzu bile godine velikih primjena koje su inicirali glazbenici poput Ornettea Colemana, Billa Evansa, Cecila Taylora, Paula Bleya, Johna Coltranea… Sve je pratilo i kazalište i film, novosti kao što je francuski „novi val“, djela Godarda, Bressona, Bergmana, Antonionija…
Ime nove etikete bilo je skraćenica za „Edition of Contemporary Music“, a Eicher -i sam jazz glazbenik na kojeg je posebno utjecao kontemplativni jazz Miles Davisova albuma „Kind of Blue“ i veliki Bill Evans Trio – zamislio ju je kao pozornicu za najbolji i najnapredniji jazz toga doba. Uz velikane modernoga jazza, Eicher je stao svojim izdanjima promovirati i rad novih europskih jazz glazbenika te se latio posla spajanja dotad nespojivog – svirača tuniske lutnje, brazilskog i američkog gitarista, norveškog trubača… Do danas je ta neovisna etiketa (rijetkost u svijetu u kojemu su takve značajne diskografske institucije poput Blue Notea i Impulsea već odavna progutali konglomerati) izdala više od 1600 albuma, s posebnim naglaskom na improvizacijsko sviranje, čime je i stekla svjetsku reputaciju. Posebno se proslavila snimkama glazbenika poput Keitha Jarretta, Paula Bleya, Jana Garbareka, Chicka Coreaje, Garyja Burtona, Art Ensemblea of Chicago i mnogih drugih.
Primjerice, u nas vrlo omiljeni američki jazz gitarist Pat Metheny, svoj je prvi album za ECM snimio prije više od tri desetljeća, dok posebno poglavlje u povijesti etikete predstavlja njegov sunarodnjak, slavni jazz pijanist Keith Jarrett. Snimke njegovih solo koncerata doslovno su dokumentacije procesa potpune improvizacije, ili kako to kaže sam umjetnik, „puštanja rijeke da teče tamo gdje bi trebala teći“. No ipak, na nekim koncertima tog glazbenika izvedba poprima formu svojevrsnih suita, odnosno glazbenih eseja o raspoloženjima i ugođaju.
– Za mene je vrlo zanimljivo u improvizaciji, koja ima neodređeni pristup i spontanost, unijeti zahtjeve skladane glazbe – fraziranje, intonaciju, dinamiku… I obratno, donijeti duh improvizacijske glazbe u snimanje skladane glazbe, unijeti u sve empatiju, da se na koncu ne dogodi neko stilski akademsko izdanje. Ta dva nastojanja pokušavam spojiti, objašnjava Eicher.
Tekst: Tomo Will
Cijeli tekst potražite u tiskanom izdanju!
