Milin crveni tepih

Kuću Mile Lončar stotinjak slavnih zove svojim domom: osječka dizajnerica izrađuje krpene lutkice koje nose lica i specifične karakteristike hrvatskih i svjetskih javnih osoba

Jeste li ikada mislili da ćete vidjeti Andreja Plenkovića, Keitha Richardsa i Chucka Norrisa u ugodnom druženju na jednom mjestu? A kako biste reagirali ako vam kažemo da upravo to možete doživjeti u jednom od hrvatskih dragulja, u Osijeku? Kuću umjetnice Mile Lončar, uz njih trojicu, još stotinjak slavnih zove – svojim domom. Mila se, naime, bavi izradom krpenih lutkica koje nose lica i specifične karakteristike hrvatskih i svjetskih javnih osoba.

Njezina strast koja je počela tek prije nešto više od godinu dana, već je osvojila naklonost medija i nasmiješila svakoga tko je imao priliku vidjeti njezina lutkarska umjetnička djela. Sve je krenulo kada je Mila ilustrirala dječju slikovnicu poznate hrvatske spisateljice Silvije Šesto „Majstorica Nola popravlja tatu“. Zbog potrebe slikovnice, nakon dugogodišnjeg bavljenja cijelim spektrom materijala i tehnika, ali i crtanjem 2D karikatura, okušala se u izradi lutaka. “Dream team” ove dvije umjetnice rezultirao je nečime što Mila nije tad mogla uopće očekivati – njezinom novom opsesijom.
– Obožavam raditi sa Silvijom jer mi daje slobodu, razumije što želim pokazati sa svojim lutkama i uvijek me podržava s novim idejama – kaže, te otkriva da joj spisateljica ponekad čak niti ne da baciti lutke s kojima Mila nije posebno zadovoljna.

Nakon uspješne slikovnice, sljedeći tekst Silvije Šesto zahtijevao je izradu princa, no kada je Mila završila s izradom lutke, primijetila je da ju neopisivo podsjeća na jedno lice koje smo tad svakodnevno gledali na ekranima. Princ je imao lice nalik predstojnici Klinike za infektivne bolesti, Alemki Markotić… Prinčevu narančastu kosu zamijenila je plavom i sličnost s liječnicom više nitko nije mogao opovrgnuti. Nakon prve uspješne lutkice, Mila se bacila se na izradu njezine i danas omiljene, one Gorana Bareta. Prošlo je mjesec dana, lutke su se stvarale nevjerojatnom brzinom te ih je uskoro mogla prebrojati stotinjak, a brojka svakim danom postaje sve veća. Mila ih u posebnim trenucima inspiracije ponekada napravi i nekoliko u jednom danu.
– Kad imam ideju, ne okolišam, želim je odmah prenijeti na materijal – govori.
Ovoj po struci dizajnerici odjeće, sloboda i kreativnost jako su bitne, što je jedan od razloga zašto svoj “glavni”, osmosatni posao, radi u najpoznatijoj osječkoj tvrtki za grafički dizajn „Lega Lega“ koji u potpunosti podržava sve njezine inovativne ideje. A onaj koji ju uvijek nasmije i uljepša joj svaki dan njezin je „kolega“ na poslu, desetogodišnji mačak Smrdo koji se također sprijateljio s njezinim kreacijama…

U srednjoj školi za primijenjenu umjetnost njezina je kreativnost odmah počela dolaziti do izražaja, a filozofija joj je uvijek bila vrlo jednostavna: “Umjetnost je igranje i uvijek želim zadržati dijete u sebi”. Osim po lutkama, Mila je poznata i po svojim karikaturama. Naime, članica je Hrvatskog društva karikaturista od 2019. godine, a osebujnost karikature koji najviše voli uspješno je prenijela i na svoje lutke – smisao za humor. Za izradu svojih poznatih lutaka koristi žicu, tekstil, vruće ljepilo, iglu i konac. Kreativni proces kreće od baze, žičane konstrukcije koju Mila potom omota recikliranim materijalom, bila to krpa ili stara majica čija boja odgovara boji kože. Glavu zatim puni punilom od starih plišanih igračaka, te ih spaja s ostatkom tijela. Tek onda kreće najteži dio – s iglom i koncem te vrućim ljepilom i malo tkanine stvara specifične dijelove lica gledajući fotografiju te poznate osobe.
– Najvažnije je uhvatiti onu karakteristiku koja lutki daje prepoznatljivost – kaže Mila, inače ljubiteljica portreta i reciklaže.

Upravo ta prepoznatljivost je itekako prihvaćena i cijenjena, zbog nje je i dobila kompliment da njezine lutkice podsjećaju na radove čuvenog slikara i kipara, akademika Zlatka Boureka (1929.- 2018.).
– Čula sam to od nekoliko ljudi i takva usporedba mi je ogroman kompliment – kaže osječka umjetnica.

Tekst: Tena Gašparac

Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!

Ostavi komentar