Znatiželjan duh i želja za upoznavanjem drugih kultura, jezika i civilizacija obilježavaju karijeru Michèle Boccoz, veleposlanice Francuske u Hrvatskoj. Ona, naime, svoje prvo upoznavanje bogatstava koje nudi ovaj svijet može zahvaliti tome što su njeni roditelji bili pretplaćeni na jedno UNESCO-vo izdanje koje je predstavljalo svjetsku baštinu. Interesi koji su se pobudili u ranoj dobi usmjerili su je kasnije na studij jezika i međunarodnih odnosa, a na kraju je za svoj životni put izabrala diplomaciju. I kako sama kaže, nikad nije požalila.
U Zagreb je sa suprugom na diplomatsku misiju doputovala 2013. i kaže da se od tada zaljubila u Hrvatsku, a voljela bi je i još bolje upoznati, samo kad bi za to u svom prepunom rasporedu pronašla još vremena. Njezin boravak u našoj zemlji nije bio uvijek samo poslovan, bilo je tu, ističe, i jako lijepih i emotivnih trenutaka, kao kad je na Jelačićevu trgu dočekala i pozdravila ulazak Hrvatske u EU.
U Zagrebu ste proveli više od tri godine, osjećate li se već kao kod kuće?
– Zaista se u Hrvatskoj već osjećam kao kod kuće i mnogo je razloga za to. Kao prvo, obje su naše zemlje europske tako da dijelimo iste vrijednosti i kulturu. Zagreb je pravi europski grad, ovdje se osjećam kao u srcu Europe. I suprug i ja volimo ovu zemlju, a volimo i otkrivati što sve ona nudi. Ponajviše volimo ljude koji su nas jako toplo dočekali i do danas se osjećamo dobrodošlo u koji god dio zemlje da odemo. Tu je i sve jača povezanost naših dviju zemalja. Lani smo imali “Rendez-vous” – Festival Francuske u Hrvatskoj koji je trajao šest mjeseci, a prije toga bio je festival kojim se Hrvatska predstavila u Francuskoj, i to baš u vrijeme prije pristupanja EU. Bio je to velik uspjeh jer su moji sugrađani mogli vidjeti da Hrvatska nije samo sunce, otoci i more, već da su tu i brojne kulturne vrijednosti koje dijelimo.
A kako ste doživjeli Hrvatsku kad ste prvi put doputovali u Zagreb kao veleposlanica?
– Hrvatsku sam prije posjetila samo jednom, i to Istru, ali nisam bila dovoljno upoznata s ostatkom zemljom. Tako da je mog supruga i mene iznenadila raznolikost i bogatstvo koju ova zemlja pruža, pogotovo zato što je položaj Hrvatske na raskrižju kultura i civilizacija koje ujedinjuju Europu.
Što vam se nametnulo kao najveća novost u novoj sredini?
– Jezik, naravno. Ovo mi je bio prvi put da sam u kontaktu i u diplomatskoj misiji u zemlji sa slavenskim jezikom. Volim kako hrvatski jezik zvuči, ali u početku nisam bila sigurna bih li ga mogla svladati. A onda smo suprug i ja počeli učiti i sad ponešto hrvatskog i znamo, suprug ipak više nego ja.
Ali nije nas u Zagrebu dočekao samo zanimljiv jezik, već i činjenica da je u velegradu očuvano toliko zelenila i prirode; sve je prekrasno u proljeće. Iako, kad smo prvi put stigli u Zagreb bio je siječanj i sjećam se da je grad bio u potpunosti prekriven snijegom. Mislili smo tada da su vjerojatno sve zime u Hrvatskoj tako snježne, izgledalo je kao da smo u Alpama. Meni to, istina, nije bilo toliko stran osjećaj jer moja obitelj potječe iz francuskih Alpa, iz grada Saint Gervais.
Je li vam mentalitet ljudi predstavljao prepreku ili poveznicu?
– Ljudi i mentalitet, ali i primjerice hrana, vrlo su slični u Hrvatskoj i Francuskoj, pogotovo ako pogledamo mediteranski predio. Mediteran je naša velika poveznica, ne samo zbog hrane i sličnog načina života, već i zbog povijesti jer su tuda prolazile brojne pomorske rute.
Nedugo nakon što sam stigla ovamo sastala sam se s piscem Predragom Matvejevićem koji je isto jedna od poveznica naših zemalja, a napisao je predivnu knjigu “Mediteranski brevijar” kroz koju sam također uvidjela koliko toga dijelimo.
Odmah na početku razgovora spomenuli ste bogatu kulturnu suradnju…
– Da, prošla je godina za nas i naše partnere u Hrvatskoj bila vrlo “zaposlena” na kulturnom planu. Organizirali smo više od 200 događanja, surađivali smo s čak 150 partnera u 44 hrvatska grada. I nije tu bila riječ samo o predstavljanju kulturnih sadržaja, bilo je tu i javnih rasprava, razmjena između sveučilišta, našli su tu svoje mjesto i ekonomija, turizam, gastronomija… To nam je pomoglo da proširimo mrežu kontakata te bolje upoznamo partnere i izvan Zagreba. Organizirali smo i piknik za građane u Maksimiru, a namjeravamo takve piknike ponoviti i u Zagrebu i u drugim gradovima.
A sad, kad je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020., i ona nam sigurno postaje jako važan partner na tom području. Izvrsno surađujemo sa Splitom, Dubrovnikom, Osijekom i drugim gradovima.
Rekli ste da imamo mnoštvo kulturnih sličnosti, a jeste li zapazili neke razlike?
– Svi smo Europljani, ali istina je da su naše kulture prepune i specifičnosti koje uvijek mogu ugodno iznenaditi. Recimo, ovdje me oduševila ljubav koju Hrvati gaje prema pjevanju. Jako mi se sviđa glazbena ponuda, recimo klape sa svojim predivnim polifonim melodijama. Pjesma je u Hrvatskoj dio svakodnevnog života, ljudi se druže i nalaze da bi pjevali, to me iznenadilo. U Francuskoj to ipak ne radimo toliko često ili prirodno kao što to rade ljudi ovdje… Također, u Hrvatskoj me zapanjio i velik broj različitih vrlo posjećenih festivala koji se organiziraju, ima ih gotovo posvuda i to pokazuje koliko je kulturna scena aktivna, koliko su ljudi kreativni.
Tekst: Igor Weidlich
Snimio: Romeo Ibrišević
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
