Mladi zadarski slikar Mario Javoran, svojim višemetarskim radom „Mediterraneo“ osvojio je prestižnu američku likovnu nagradu ARC Salon Competition, a s njom i mnoge ljubitelje realizma. On Mediteran promatra drukčije od većine drugih slikara…
Mediteran nastao iz olovke mladog zadarskog crtača oduševio je New York. Mario Javoran, svojim višemetarskim radom „Mediterraneo“ osvojio je prestižnu američku likovnu nagradu ARC Salon Competition, a s njom i mnoge ljubitelje realizma.
„Mediterraneo“, dimenzija 4,35 x 3,05 metara, stvaran je godinu dana po deset sati dnevno u jednom zadarskom ateljeu. Rađen u tehnici ugljene olovke, borio se protiv pet tisuća radova iz 83 zemlje i – osvojio prvu nagradu. Dvadesetšestogodišnji umjetnik priznaje da je priželjkivao priznanje, ali ono što nikako nije očekivao je golemi interes za njegovo stvaralaštvo.
– Malo mi je čudno bilo dobiti takvu medijsku pozornost, premda mi nije nikakav problem pričati o onome što radim, to je uostalom moja svakodnevica. Naravno da nisam vjerovao u to prvo mjesto, ali duboko u sebi smatrao sam da imam šanse. U svijetu se radi svašta, i teško je sve to sagledati, ali ako je čovjek u stanju objektivno vrednovati svoj rad i usporediti ga onda s radovima nekih već priznatih frajera, može realno vidjeti kako kotira. Naravno, presretan sam s ovom nagradom – kaže Javoran.
Prije tri godine završio je smjer grafike na Likovnoj akademiji u Zagrebu te se potom vratio životu pored mora. Trenutno se i dalje svakodnevno bavi svojom dugogodišnjom inspiracijom, Mediteranom, koji je, kako kaže, tako široka tema da kada se jednom uđe u nju, teško je napustiti je.
– Stalno pronalazim neke nove stvari. To je u svima nama koji ovdje živimo, pa to unutar nas jednostavno mora na ovaj ili onaj način izaći van. Doista ne znam koliko ću se još dugo baviti Mediteranom, ali trenutno mi se čini da ima još beskonačno puno tema koje bih volio obraditi – govori mladi zadarski slikar.
Pitamo ga što to ima toliko privlačno u Mediteranu, gledajući iz njegove perspektive?
– Kada bi sagledali povijest slikanja Mediterana, moglo bi se reći da je velika većina slikara bila okrenuta prema suncu, naravno metaforički rečeno, bili su opijeni bojama, pejzažima… Meni je međutim taj Mediteran oduvijek bio stran jer mi zapravo živimo u sjeni Mediterana. Mi mjerimo jačinu sunca prema dužini sjena i kao djeca koja se igraju lave, skačemo iz jedne u drugu sjenu kako nam užareni kamen ne bi opekao tabane. Mene, eto, zanima život koji se zbiva u tim sjenama, u tom mraku – tumači Javoran.
Stvaranje „Mediterranea“ prolazilo je neko vrijeme i kroz stvaralačke Scile i Haribde.
– Bio sam otprilike na pola puta do dovršetka crteža. Šest mjeseci svakodnevnog desetosatnog crtanja počelo se, polako ali sigurno, odražavati na moju psihu. Krenule su tako i prve sumnje u crtež. Vjerujem da svi stvaraoci prolaze kroz to… Svi ti sati, dani, nekada tjedni i mjeseci u kojima sve izgubi svoj smisao. Nerijetko, baš tada, kao naručeno, stigne još i nekakva opomena pred ovrhu za neki neplaćeni račun za vodu ili struju. I baš tada – kad sam počeo proklinjati i sebe i sve svoje uzore i heroje koji su me uvukli u ovaj svijet – do mene je došao tekst o genealogiji burlaka („Mediterraneo“ je zapravo hommage velikom Ilji Rjepinu i njegovoj slici „Burlaci na Volgi“- op.p.). Naime, ti jadni težaci bili su toliko siromašni da je bilo isplativije platiti njih nego dovesti konje da vuku jedrenjake do obale.
Posao i bijeda odvode ih do Grčke, gdje zbog grčkog alfabeta ostaju zabilježeni kao „mpourlaki“. No, njihov put ne staje tamo, nastavljaju se kretati prema zapadu i nastanjuju naše prostore (krški dio Dalmacije) gdje ih prozivaju morlacima ili morlakima. Tako sam, eto, preko „posuđene“ kompozicije kojom sam htio nacrtati priču o sanjarima koji vuku ideju Mediterana, u pravom trenutku dobio i „potvrdu“ da sam na pravom putu. Eto, vjernici bi rekli da je to Božji prst, ateisti čudesna koincidencija ili dobra anegdota… – prisjeća se zadarski slikar.
Kako bi nastavio svoj mediteranski ciklus, Javoran trenutačno radi na crtežu posvećenom ženama pomoraca čiji se život se svodi na čekanje.
– Na crtež gledam kao sredstvo kroz koje mogu ispričati neke meni važne priče i ideje, možda su mi upravo zato film i književnost čak puno bliži od samog slikarstva. To mi je ujedno i najveći izazov: kako prenijeti ideju (koja bi piscu uzela nekoliko rečenica ili stranica) u jednom kadru, jednom crtežu, a da pritom ne uđem u područje ilustrativnosti.
Odmah i dodaje kako su Ingmar Bergman, Andrej Tarkovski, Ken Russell, Oscar Wilde, Dostojevski “njegova ekipa“:
– Njih osjećam kao svoju braću, učitelje…
No unatoč svojoj fascinaciji filmom, umjesto Akademije dramskih umjetnosti ipak se odlučio odabrati Likovnu akademiju.
– Kako kaže moj prijatelj, ako čovjek voli film, onda treba ići studirati slikarstvo, ako voli slikarstvo, onda glazbu. I sve tako… Izgleda da sam se time i sam vodio. A da nisam crtač, vjerojatno bi bio loš košarkaš – smije se Javoran, inače zaljubljenik i u sport.
Danas se, objašnjava, svi nazivaju umjetnicima:
– Time valjda žele dobiti na važnosti… Svi mi uostalom već imamo častan i lijep naslov, akademski slikar, grafičar, kipar… A meni je i crtač sasvim dovoljno; najviše što svom egu dopuštam jest nazvati se – stvaraocem.
Piše: Tena Gašparac
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
