Nije to baš česta situacija, ali prije nekoliko tjedana jedna mi je novinska reportaža natjerala suze na oči od smijeha, a da joj to uopće nije bila namjera. Postoji, naime, kod Trogira otok koji se zove Čiovo, namjernici i usputni prolaznici najviše ga znaju po katastrofalnim gužvama pri prelasku mosta koji iz srednjodalmatinskog bisera pod zaštitom UNESCO-a idu tamo u vikendice, na ljetovanje, kupanje, što li već.
E, s južne strane Čiova postoji uvala pod nazivom Mavarčica (prvi sam put sada čuo to ime, makar sam bio tamo stotinu puta, jer cijeli život slušam i govorim Mavarštica, očito pogrešno). Dakle, ta uvala – inače izvorno doista prekrasna, s pogledom na otvoreno more – je jedna nevjerojatna nakupina arhitektonskih stilova i najfantastičnijih građevinskih pothvata, skoro bi je čovjek stavio u nekakav slikovni rječnik kao objašnjenje pojma “devastacija obale”.
Teško je zapravo i opisati to mjesto. Slijedom okolnosti – neka rodbina je tamo među prvima imala vikendicu – kao dijete sam negdje sedamdesetih relativno često odlazio u Mavarčicu na kupanje, i bilo je doista super. Već tada, a kasnije su stvari postale ultraradikalne, tamo su počele nicati kuće s rasponom stilova od nedovršenih betonskih kocki s armaturom na kantunima, do alpskih kuća s krovom koji za svaki slučaj (onih dva tri puta u stoljeću) ne dopušta zadržavanje snijega. U međuvremenu je nastao labirint prilaza, uličica i dvorišta iz kojega bi i Tezej teško našao put, a dolazak do mora je izgledao kao lov na Minotaura. Svi znaju da je tamo negdje, ali ga je teško osvojiti…
Toliko za uvod potreban za razumijevanje glavne priče. Naime, ti su vikendaši prije nekog vremena odlučno ustali protiv – pazi sad – betonizacije obale. Općina se naime usudila umjesto gomile divljih privatnih mulića i privezišta isplanirati nešto kultiviraniju inačicu u dnu uvale. I pozvali čiovski neimari novinare, podigli i neke tužbe, sve pod geslom “Ne damo našu Mavarčicu”. Kao da bi im je netko – onakvu kako su je uredili – i uzeo. Ova je pričica valjda najradikalniji oblik nečega što je u Hrvatskoj polako poprimilo razmjere pokreta, makar je nejasno koliko je zapravo raširen: pozivanja na čuvanje “naše uvale”, “naše planine”, “naše plaže”, bilo čega što se već nađe na putu ovakvoj ili onakvoj investiciji. Po želji za očuvanjem prirode postali smo vjerojatno europski lideri, bar na riječima. Da me ne bi sad netko napao kao slugu neoliberalizma, odmah ograda: veliki sam poklonik zaštite okoliša i prostora, i to još iz vremena dok se prilično sramežljivo natucalo što bi to trebalo biti, ali brate – što je previše, previše je. Evo, recimo, jedina značajnija “zelena” stranka s jedne strane se, dijelom opravdano, bori protiv novih naftnih i plinskih bušotina u Jadranu, ali istodobno traži očuvanje rafinerije koja je za okoliš značajno opasnija, čak i ako sasvim uredno i bez incidenata radi. Pa i svi oni tankeri koji idu prema hrvatskim, slovenskim i talijanskim lukama zapravo jesu veća opasnost.
S druge strane, mnogo toga što spominjem posljedica je potrebe za puhanjem na hladno: nema načina da rastjerate strah nekome tko je u svom životu iskusio – recimo – industrijalizaciju Kaštelanskog ili Bakarskog zaljeva. Naravno, kad su se radile sve one cementare i koksare, podizale uzdanice jugoslavenske kemijske industrije i tko zna što sve ne, pobune nije bilo. Sveta riječ industrijalizacija bila je jača od svakog glasa koji bi se usudio reći da su primjerice Kaštela zapravo potencijalna dalmatinska Kalifornija. Jest, sigurno bi se netko pobunio. O Zelenima smo slušali kao o političkoj bizarnosti koju su po Njemačkoj i drugdje vodili nekadašnji hipiji i šezdesetosmaši, zavideći njihovim zemljama da su očito riješili sve druge probleme kad se mogu baviti i nečim takvim kao što je ekologija. Mi smo za to vrijeme gradili turizam tako što smo mu pilili najvažniju granu na kojoj je sjedio – čisti okoliš uz more. I tada i danas, ekolozi su mi izgledali kao idealisti kojima je na pameti opće dobro, pod bilo koju cijenu. Dobro, ponekad znaju otići pomalo u krajnosti, jer s ovih mojih pedesetak godina, važnijim mi se čini doći do nekakvog razvoja, a da se poštuju pravila igre, nego sasvim zaustaviti sve što sukladno ovdašnjim navikama jednostavno iziskuje previše posla u poštivanju tih pravila. Znate ono: tko će se bakćati s tim da natjeraš nekoga da radi – a može se – tako da ne ugrožava okoliš. Lakše je zaključiti “nema šanse da će se oni toga pridržavati”, pa fino zaustaviti. I eto nas opet gdje smo bili – na puhanju na hladno. Iskustvo je to.
Naravno, bilo bi prilično preuzetno onu čiovsku priču s početka svrstati bilo gdje blizu ekologije, jer s time nema veze, to je ipak neka druga vrsta. Ta i takva ekipa se samo pokušava ukrcati u trendovski vlak i ušićariti nešto za sebe, recimo da zadrži pravo koje im nitko nije dao da s vrećom cementa i par dasaka naprave sebi “svoje” privezište pod kućom. Zato ih i jest tako razdragano dočekala suprotstavljena ekipa koja će spremno i svaki stvarni pokušaj zaštite okoliša optužiti za zaustavljanje “Svetog razvoja”. A ja bih nekako da sve to dođe negdje na sredinu. Pa da budem siguran da će – ako stvarno stave te platforme po Jadranu – poduzeti više nego što treba da se ne dogodi neki džumbus. Ono, da imamo razloga reći nekome u Americi “pogledajte, što biste vi dali da ste toliko toga učinili da izbjegnete Deepwater Horizon?” Ili, s druge strane, da ekološke udruge doista prouče sve što trebaju prije nego počnu s prosvjedima pred Cemexovim cementarama zbog korištenja otpada kao goriva. Ili da bar odu tamo vidjeti o čemu se radi kad ih iz cementare pozovu. A kad ono – ni jedno ni drugo. Mislim, ipak je ta ekologija neka znanost, pa valjda zavrjeđuje i takav pristup.
Daleko bi nas odvelo sada analiziranje gdje su korijeni jednoga i drugoga. Meni je, recimo, krajnje blesavo zaklinjati se da nizašto drugo nismo nego da budemo konobari, a onda pričati o Jadranu kao novoj Saudijskoj Arabiji. Ili, pak, da ne ostanem dužan i drugoj strani – da ti ne smeta bespravna gradnja uz more, ali smeta ribogojilište. Mogu se jedni i drugi natezati koliko hoće, ali ovako u rovovima neće daleko stići. U svemu tome ekologija se negdje izgubila, ne čuje se više u općoj galami. Pa pogledajte Facebook – kako se pojavi neka nova epizoda na ovu temu (platforme u Jadranu su najnovija), tako čovjek poželi da se korisnici te mreže radije vrate na ustaše i partizane. I nije to sasvim bezazleno, posebno kad kakav nadobudni genij sve skupa protumači onom čuvenom tezom da to zapravo lijeni primorci bježe od “pravog” posla, jer u ona tri tjedna koja provedu na moru ionako ne vide u čemu bi još bio problem. E, to bih društvo vrlo rado za stalno naselio u Mavarčicu, drugdje im i nije mjesto.
Tekst: Ivica Profaca
Tekst je objavljen u Jet Set magazinu broj 137
