Slavni talijanski skladatelj i pijanist Ludovico Einaudi nedavno je u sklopu Greenpeaceove kampanje koja se bori protiv globalnog zatopljenja glasovir zasvirao na hladnom Arktiku. Dok miluje klavirske tipke na plutajućoj platformi, led oko njega se topi, nestajući nepovratno u ocean. Malo je reći kako je emotivna izvedba dirnula svijet. Nastupi naše pijanistice svjetskog renomea Martine Filjak jednako su tako nabijeni emocijama, pa ne ostavljaju ravnodušnim ni publiku ni kritiku. Odrastajući u glazbenoj obitelji, glasovir je počela svirati već s pet godina, a nakon samo godinu dana prvi put javno nastupa.
Glazbenu naobrazbu stjecala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na bečkom Konzervatoriju, da bi završila u renoviranoj klasi za soliste u Hannoveru, a pohađala je i majstorske tečajeve na prestižnoj Klavirskoj akademiji na jezeru Como u Italiji. Popis nagrada i priznanja za njezin rad poprilično je impresivan, a hvalospjevi njezinom pijanističkom umijeću dolaze sa svih strana svijeta. U razdoblju od 2007. do 2009. niz puta plasirala se u sam vrh elitnih međunarodnih pijanističkih natjecanja što joj je donijelo pažnju međunarodne javnosti, a 2009. osvojila je prvu nagradu, kao i niz dodatnih nagrada na prestižnom natjecanju u Clevelandu. U Hrvatskoj je nagrađivana nagradama „Milka Trnina“ Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, državnom nagradom „Vladimir Nazor“ za izvedbe Brahmsova Prvoga koncerta i Kelemenova koncerta, „Orlandom“ za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama, „Juditom“ za izvedbu koncerta Dore Pejačević na Splitskom ljetu, a 2009. odlikovana je Redom hrvatskog pletera za postignuća u glazbi. Martina govori i sedam jezika, a kako je 37-godišnjoj Zagrepčanki trenutna adresa u Berlinu, doprinijeli smo barem malo da baš ne zaboravi materinji…
Roditelji su vam bili glazbenici, koliko vas je to usmjerilo?
– Sigurno je da u mojoj životnoj putanji obitelj igra veliku ulogu. Odrastala sam uz glazbu, uz klavir, a povremeno i pod klavirom. Naime, moje omiljeno mjesto za igru i čitanje kad sam bila mala bilo je upravo ispod klavira, gdje je zvuk najglasniji, a instrument najrezonantniji – to mi se naročito sviđalo. Za vrijeme škole imala sam puno različitih interesa, a znajući koliko je profesija glazbenika težak put, mama me usmjerila i gotovo prisilila na pohađanje opće gimnazije, što mi se nije uvijek sviđalo, ali danas sam joj na tome istinski zahvalna. Kako sam odrastala, rasla je i moja sposobnost donošenja samostalnih odluka. U jednom je trenu odgovor na vječno pitanje “Muß es sein?” (Mora li biti?) jednostavno postao “Es muß sein!”(Mora biti!) – po uzoru na Beethovenov gudački kvartet op. 16.
Odrastali ste u razmjerno teškim okolnostima, u kakvom sjećanju vam je ostalo djetinjstvo?
– Osjećam da bi više od nekoliko generacija koje su odrastale u Hrvatskoj tijekom 80-ih i 90-ih za sebe moglo reći da su odrastali u teškim, nesretnim i ponekad dramatičnim okolnostima. Svjedočili smo velikim društvenim promjenama, ratu… Niz je generacija i talentiranih ljudi ostao zakinut za idealne mogućnosti rasta, razvoja, obrazovanja i kulture. Stoga su i moja sjećanja na djetinjstvo gorko-slatka, istovremeno sretna i tužna. Uvijek sam pohađala dvije škole, uz osnovnu i srednju tu je uvijek bila glazbena škola, a potom i Muzička akademija. To mi je usadilo neophodnu disciplinu i radne navike.
Kako biste došli do stipendija, morali ste obilaziti strana veleposlanstva u Zagrebu…
– Kad sam s 19 godina diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, osjetila sam veliki poriv da se otisnem u svijet, da napredujem i proširim svoje vidike u svakom smislu. Premda mi je za vrijeme školovanja u Zagrebu pruženo niz podrška i stipendija, kad je bila riječ o mogućim stipendijama za poslijediplomski studij u inozemstvu, preda mnom je bila slijepa ulica. Kako nisam imala namjeru odustati, nazvala sam niz ambasada stranih država u Zagrebu, obišla ih i saznala koje se stipendije nude te se prijavila za njih pet-šest. Prva stipendija, s dvogodišnjom vizom i plaćenim troškovima studija i života, stigla je iz Nizozemske i to je postala moja prva destinacija. Potom sam studirala u Njemačkoj, uz pomoć njihove DAAD stipendije. Sjećam se da su postupci prijava i rezultata trajali dugo i zahtijevali opsežnu dokumentaciju, preciznost, a prije svega puno, puno strpljenja.
Osvojili ste natjecanje u Clevelandu, jedno od najprestižnijih u poslu kojim se bavite. Kakav je to osjećaj i je li vam to na neki način bila prekretnica?
– Bio je to zaista sjajan osjećaj – nakon više tjedana osvojiti 1. mjesto na jednom od najprestižnijih natjecanja u svijetu ( primjerice, prva nagrada ovogodišnjeg izdanja iznosi čak 75 tisuća dolara). Kad sam se 2007. plasirala u finale uglednog natjecanja Busoni u Bolzanu (Italija) te osvojila petu nagradu počela sam doista vjerovati u sebe i ubrzo sam počela osvajati samo prva mjesta. Cleveland je bio naporan koliko i poseban – najveće natjecanje koje sam osvojila dotad, a znala sam i da mi donosi preko 50 nastupa u SAD-u (gdje i danas, sedam godina kasnije, redovito nastupam), ali imala sam i tajni pakt sa samom sobom – ako pobijedim u Clevelandu, odlučila sam podvući crtu i nikada se više ne natjecati, već se posvetiti isključivo umjetnosti. Pobjeda je stigla, a obećanje je održano!
Općenito, sviranje glasovira čini se kao jako kompetitivan „sport“…
– Sasvim je sigurno da postoji jedan vrlo atletski element. Sviranje glasovira je disciplina, način života koji podrazumijeva dobru fizičku pripremljenost i kondiciju, mentalnu stabilnost, emotivni angažman i veliko srce, spremnost na suradnju s drugim glazbenicima, znanje o glazbi i različitim stilovima izvođenja te zdravu dozu ambicije i natjecateljskog duha. No, bez ideala, odnosno bez istinske ljubavi prema umjetnosti i glazbi, vjerujem da nema dugoročnog uspjeha.
Kad izvodite djela najvećih svjetskih skladatelja, osjećate li na neki način njihove svjetove?
– Ne samo to, već istinski vjerujem da je to prenošenje i “prevođenje” njihovog svijeta na današnji jezik sama srž i razlog postojanja glazbe i takozvane reproduktivne umjetnosti. Uz sve vrste zapisa i svu tehnologiju koja danas postoji, samo je umjetnosti, a posebno glazbi, pošlo za rukom da prenese i jednostavne i kompleksne osjećaje koje proživljava ljudsko biće, od tuge, ljubavi i boli, želje za putovanjem i daljinom, do nostalgije za domovinom kao i do komentiranja suvremenih političkih događanja (poput, primjerice, Čajkovskog u „Uvertiri 1812“ ili Beethovena simfonijom „Eroica“). Upravo je glazba ta nevidljiva nit koja povezuje daljinu, vrijeme i kulturnu različitost. Stravinski me tako puni energijom, Beethoven istovremeno snaži i oduzima snagu, Brahms i Schumann traže toliko emocija i energije da me nakon sviranja isprazne, dok me Čajkovski i Prokofjev bacaju u vrlo loše raspoloženje iz kojeg me može izvući Mozart…
Tekst: Stjepan Vudrag
Fotografije: Romano Grozić
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
