Onaj entuzijazmirani kontakt scene sa gledalištem, ono izvlačenje svake geste i svake grimase ne samo iz igrača nego iz nebrojenih nizova ožarenih lica u gledalištu, ona intimna saradnja scene kao strune a gledališta kao šupljine na violini – bacilo je i kritičara, i sve cjepidlačare koji su možda bili prisutni, jednim snažnim zamahom među one razigrane slušaoce i učinilo ga bespotrebnim kao ma kakovog tumača. (…) Sinoćnja premijera bila je jedan splitski dan par excellence, jedna, recimo, kolektivna splitska “ganga”, intimna i topla, ako bi i mogla da kome izgleda provincijalna, a skladna, uza scu svoju prividnu raspojasanost… Onaj predratni Tijardovićev Split (…) malo tko od gledalaca da nije lično poznavao, ili po tradiciji osjetio. Pa je za to mogao da osjeti i svaki kucaj života Tijardovićeve operete koja je jedan odlomak tog pređašnjeg Splita tako vjerno i snažno zgrabila. Ove riječi izašle su na četvrtoj stranici splitskog dnevnog lista “Novo doba” 16. siječnja 1926., dva dana nakon što je na pozornici tadašnjeg Narodnog pozorišta u Splitu prvi put izvedena opereta Ive Tijardovića “Mala Floramye”, a autor im je kritičar tog lista koji se potpisivao samo prezimenom Lahman.
Devedeset godina kasnije na istoj pozornici, u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu izvedena je premijera tko zna kojeg već po redu postava danas već mitskog, najsplitskijeg kazališnog djela. Ovoga puta pod redateljskom palicom intendanta HNK Gorana Golovka, opet se splitska publika zaneseno, možda poluzatvorenih suznih očiju, prepušta vječnoj ariji “Daleko me biser mora”, pjesmi koja je možda više nego ijedna druga blizu statusa gradske himne. Najnovijom izvedbom nastavljen je čudesan, pa i jedinstveni odnos jednoga grada i jedne operete, ali i jednog skladatelja. Naime, nije Tijardovićev rad samo zbog Floramye tako duboko prožet s gradom, tu je i “Spli’ski akvarel”, ali i nikad uistinu izvedena “Kraljica lopte” posvećena Hajduku. Možemo ići i dalje od Tijardovićevog skladateljskog rada, sve do stalne prisutnosti u gradskom kulturnom i općenito društvenom životu, sve do položaja “načelnika u egzilu” dok je bio u partizanima 1942.-1943., ili još prije rata intendanture u HNK. Naravno, Floramye je iznad svega; skoro da bi osnovno znanje o toj opereti trebalo biti kriterij za – kad bi tako nešto postojalo – dobijanje Splitovnice.
Za neupućene, evo ukratko libreta. Priča počinje uoči Prvog splitskog rata, u karnevalskoj noći u kojoj student Mirko traži svoju ljubav Floramye. U ukrašenom gradu je mnoštvo ljudi, među njima i tri prijatelja šjor Bepo, šjor File i šjor Dane, ova posljednja dvojica u najboljoj splitskoj tradiciji hvataju “u đir” Bepa zbog njegove samohvale zavodničkim talentom. Floramye se iskrala iz kuće da bi se našla s
Mirkom, ali je majka Petrunila pokušava vratiti kući, zatekavši je na Rivi dok pleše s Danom i Filom. Floramye bježi i biva izabrana za kraljicu karnevala, da bi za kralja odabrala Mirka. Drugi čin odvija se za vrijeme Prvog svjetskog rata u francuskom mjestu Quimpervilleu gdje Floramye, sad pod imenom Suzette, radi kao bolničarka u vojnoj bolnici, nakon što je u Parizu plesala u kabareu. U obližnjem Marseilleu se našao i šjor Bepo Pegula, zaljubljen u englesku bolničarku Miss Evelin Beauty-Flower, koju zove Misili Bisili. Cijela bolnica priprema se za doček slavnog junaka poručnika Petra Petrovića, ali se na dočeku pojavljuje i šjor Bepo u generalskoj uniformi, pa svi pomisle da je on zapravo Petrović. Kad junak napokon stigne, Suzette u njemu prepozna Mirka i skriva se od njega, srameći se svoje karijere kabaretske plesačice.
Uzgred, u prvim izvedbama nakon Drugog svjetskog rata, Mirko se u bolnici pojavio kao ranjeni partizan, a moglo se vidjeti i kolo predstavnika svih jugoslavenskih republika. Inače, lik poručnika Petrovića utemeljen je na stvarnoj osobi, Makaraninu Josipu Antunoviću. On je bio jedan od studenata koji su u Split donijeli prvu nogometnu loptu i osnovali Hajduk, a u Prvom svjetskom ratu je nakon mobilizacije pobjegao iz austrougarske vojske, priključio se srpskim snagama i istaknuo se kao ratni heroj, i pilotski as. U bitkama na Solunskoj fronti bio je čak devet puta ranjen, a zavrijedio je cijeli niz odlikovanja za svoju hrabrost i zasluge, ne samo u Srbiji, odnosno Jugoslaviji, nego i u Francuskoj. Za vrijeme rata sprijateljio se s Tijardovićem koji ga je ovjekovječio kao Mirka, no nije bio jedini – Miljenko Smoje je lik Tonča u Velom mistu također zasnovao na Antunovićevom životu…
U trećem činu, smještenom opet u Split nakon kraja rata, šjor Bepo se hvali ljubavnim i vojnim uspjesima, dok se ne pojave Floramye i Mirko pa njegove priče bivaju razotkrivene. Na kraju se pojavljuje i Misili Bisili, za koju je Bepo izmislio da je prekrasna engleska princeza. Ipak, sreća zbog povratka je dovoljno velika da sve završava u pjesmi i veselju… Ovakva priča – premda je libreto povremeno doista sasvim tanak i naivan – dušu je dala za vječnu splitsku fascinaciju svojim gradom, u kojeg se uvijek valja vratiti jer nigdje nije tako kao na Rivi, Pjaci i u splitskim kaletama. Ne samo to: “Mala Floramye” nudi sliku Splita točno onakvom kakvu je u idealnim prikazima imaju najpatriotskije raspoloženi Splićani. Gotovo da bi se reklo, “Mala Floramye” je poput ogledala u kojem se ogleda kraljica u Trnoružici – pruža nam točno onakvu sliku kakvu mi Splićani želimo imati o svom gradu i samima sebi.
Tu se negdje krije i tajna dugovječnosti i poistovjećenosti Splićana s operetom, posebno sa samom Floramye. Nije ta opereta neko veličanstveno djelo, i ne može se mjeriti s drugim operetama iz zlatnog doba te kazališne forme. No, ništa to nije važno, jer Floramye je Split kakvim ga Splićani najradije žele vidjeti. Likovi u Floramye su posebna priča, jer su neki od njih na jednak način kao i opereta u cjelini postali dio kolektivnog mentaliteta. Zato su Splićani toliko i osjetljivi na to tko će ih i kako odigrati. Čak ne toliko sama Floramye i Mirko, koliko nekoliko njih koji su zapravo arhetipovi splitskog duha, posebno skoro redikul Bepo, ili zafrkanti File i Dane. Zato se, recimo, skoro najviše i pamti tko je sve glumio Bepa, s Borisom Dvornikom kao vertikalom među njima.
Prepoznao je sve to na praizvedbi i kritičar „Novog doba“, zapanjujuće moderno čak i kad se danas čita:
“Slika našeg Splita sa njegovim suncem kao neugasivim reflektorom, sa njegovim morem ko divnim ‘Rückwandom’, sa njegovim šetnjama i maškaradama kao pokretima zborova, sa barčicama i sa ‘sto koluri’ kao nenadmašivim ‘tehničkim’ sredstvima, sve to daje šaran i sjajan okvir jednoj opereti. (…) Split je grad koji temperira svačiju nostalgiju za rodnim krajem. (…) U tom Splitu, ovako lijepom i vedrom, svak nalazi svoj zavičaj, te daje, na drugoj strani, Splitu pravu njegovu ulogu centra našeg primorja.”
Tekst: Ivica Profaca
Fotografije: arhiva autora, HNK Split, Sveučilišna knjižnica Split
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
