Kada upoznate osobu koja je prije nepunih mjesec dana nakon izuzetno odsvirane kompozicije trčala pozornicom Lisinskog u crvenom plaštu i pred publikom radila selfije s dirigentom i kineskim solistima, a sad se priprema za veliki nastup u Carnegie Hallu, lako je povjerovati da je moguće biti prvorazredan u svom poslu, a ostati dijete… Barem je to uspjelo pijanistu i skladatelju Mateju Meštroviću koji je već u prvim minutama razgovora dao do znanja da su za takvu vještinu potrebni sati i sati intenzivnog rada, ali uvijek protkani djetinjom zaigranošću.
– Smatram to prvom rečenicom u svojoj biografiji, ali nakon toga tu biografiju treba nadopuniti – tim se riječima 48-godišnji glazbenik osvrće na svoj travanjski koncert na jednoj od najprestižnijih svjetskih scena, njujorškom Carnegie Hallu, u kojemu će, između ostalog, izvesti svoju Dunavsku rapsodiju.
– Svakom umjetniku na svijetu takav je nastup jedno od najvećih postignuća. Naravno, nezamislivo sam ponosan što mi se ukazala takva prilika, to je kruna moje karijere i najveće priznanje koje sam mogao dobiti.
Naravno, takav uspjeh ne može doći preko noći. Meštrović je svoju karijeru gradio od malih nogu te je, kako kaže, još u trbuhu slušao Mozarta kojeg je njegova majka, pijanistica Sretna Meštrović, svirala s orkestrom. Svojoj prvoj učiteljici klavira pridružio se u svakodnevnom vježbanju s četiri godine kada je i počeo otkrivati čaroliju glazbe. Majčino prenošenje znanja u djetinjstvu i mladosti, smatra jednim od ključnih razloga zašto od glazbe danas i živi. Školovao se za klasičnog pijanista, no kreativnost je sljedećih godina odlučio usmjeriti prema komponiranju, odnosno vlastitom izričaju; smatra da najviše može procvjetati ako nešto stvara. Sviranje iz mašte, odnosno improviziranje, ono je što mu je omiljeno kod sviranja klavira.
– Da se ponovno rodim, radio bih isto što i sad – tvrdi, napominjući kako svaka strast koja postane posao, sa sobom nosi obje strane medalje – koliko te hrani, toliko i uzima.
Ta strast u svakodnevni život unosi odricanje od milijuna malih stvari, jedna od njih je da kao slobodan umjetnik mora žrtvovati praktički svaku subotu i nedjelju, svaki praznik, svaki blagdan…
– Glazba mi neprekidno svira u glavi. Inspiracija se izaziva radom i upravo ju radom dozivam. Čovjek stalno mora biti u dodiru s instrumentom i neprestano živjeti glazbu jer će se tako puno lakše pojaviti inspiracija za koju obično kažemo da je došla “iz vedra neba”. Za mene je to uvijek jedna pokretna slika koja u meni izaziva emocije koje onda prenesem u note.
Pokretne slike odnosno kadrove vrhunskog osječkog fotografa i snimatelja Marija Romulića, montirao je i za fascinantan video spot (obavezno pogledati!) svoje adaptacije Vivaldijevog “Proljeća”. Bio je to dio prošlogodišnjeg projekta koji je digao na noge četiri hrvatska narodna kazališta (Zagreb, Split, Rijeka i Varaždin) na turneji “Četiri godišnja doba za tri klavira” koje je izvodio s još dvojicom pijanista – Matijom Dedićem i turskim kolegom Hakanom Alijem Tokerom. Meštrović se uhvatio u koštac s tim remek-djelom baroknog razdoblja te u postojeću prepoznatljivu cjelinu umetnuo balkanske i romske ritmove te mu time podario unikatno i sebi svojstveno novo ruho.
Tekst: Tena Gašparac
Fotografije: Dragutin Škreblin, Matej Babić & Arhiv ZGF
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
